Senida Bećirović, djevojčica iz Tuzle koja je nestala tokom rata 1992. godine, pronađena je 16 godina kasnije u Srbiji, gdje je živjela pod srpskim imenom, a njen povratak pravom identitetu otvorio je jedno od najpotresnijih porodičnih poglavlja nastalih u ratnom haosu Bosne i Hercegovine.
Njena priča počinje u vremenu kada su ratna razaranja prekidala porodice, mijenjala sudbine i ostavljala iza sebe djecu čija su imena, porijeklo i najbliži ostajali nepoznati godinama. Senida je kao beba pronađena na zgarištu, na putu između Tuzle i Zvornika, u trenutku kada je bilo nemoguće znati ko je dijete, odakle je došlo i da li je iko preživio dovoljno dugo da ga potraži.
Dok su granate i barikade razdvajale ljude širom Bosne i Hercegovine, njena porodica prolazila je kroz sopstveni lom. Majka je nestala, otac, profesor iz Kalesije, bio je prisiljen napustiti dom, a beba je ostala bez sigurnog oslonca u vremenu kada je i samo preživljavanje bilo neizvjesno. Ono što je tada izgledalo kao još jedna ratna tragedija, kasnije će se pretvoriti u dugogodišnju potragu za identitetom i istinom.
Senida je nakon pronalaska završila u sistemu socijalne zaštite, a potom je odrastala u Beogradu kod usvojenih roditelja, bračnog para Janković. Tamo je nosila ime Mila, uz ljubav i sigurnost koju je dobijala u novom domu, ali i osjećaj da joj dio života nedostaje. Taj unutrašnji nemir nije imao jasno objašnjenje, ali je godinama pratio njeno odrastanje kao tiha, uporna sjenka.
Ratno razdvajanje i dijete bez imena
Sudbina Senide Bećirović ne može se razumjeti bez šire slike ratnih godina u Bosni i Hercegovini, kada su hiljade ljudi preko noći ostajale bez domova, dok su djeca nestajala u neredu evakuacija, napuštenih kuća i razorene komunikacije između porodica. U takvoj stvarnosti nije bilo rijetkost da identitet djeteta ostane nepoznat, posebno ako je pronađeno bez dokumentacije i odraslih koji bi odmah mogli potvrditi ko je i odakle dolazi.
Senida je upravo tako započela svoj život daleko od biološke porodice. Pronađena je kao sasvim mala beba, u okolnostima u kojima je svaka informacija bila dragocjena, a svaka greška mogla značiti trajno gubljenje traga. Kasnije će se pokazati da je njena tetka, zajedno s drugim članovima porodice, pokušavala da je pronađe još od 1993.
godine, što govori koliko je potraga bila rana i koliko je dugo trajala prije nego što je dobila stvarni ishod.
U takvim slučajevima, institucije i pojedinci često ostaju jedina nada. Socijalni radnici koji su se uključili u njen slučaj nisu imali jednostavan zadatak: trebalo je povezati rasute tragove, provjeriti stare podatke, uporediti informacije i pronaći osobu koja je godinama živjela pod drugim imenom. To je bio spor i osjetljiv posao, jer je iza svake administrativne stavke stajala živa ljudska priča.
Jedna od ključnih prekretnica u toj potrazi bio je DNK test, koji je napokon potvrdio njen identitet i otvorio put ka susretu s ocem. U priči o nestaloj djeci, takav trenutak znači mnogo više od birokratske potvrde: on vraća ime, porijeklo i dio života koji je bio prekinut nasiljem. Za Senidu, to je bio trenutak kada su se godine neizvjesnosti počele pretvarati u konkretne odgovore.
Godina 2008. i susret koji je promijenio sve
Prelomni trenutak dogodio se 2008. godine, kada je nakon 16 godina Senida ponovo došla u kontakt sa svojim ocem. Taj susret nije bio samo porodično okupljanje nakon dugog odsustva, nego i emocionalni povratak u život koji je bio prekinut ratom. Za oca, profesora iz Kalesije, to je značilo da nakon dugog traganja ponovo vidi dijete koje je nekada izgubio u potpunom haosu.
Iako se čini da bi takav susret donio olakšanje, stvarnost je bila daleko složenija. Ponovno uspostavljanje porodične veze nije izbrisalo sve godine razdvojenosti, niti je odmah vratilo osjećaj cjelovitosti. Senida je tada bila mlada žena, svjesna da je pronašla dio svog porijekla, ali istovremeno i dalje suočena s činjenicom da majka i sestra, prema dostupnim informacijama, još uvijek nisu pronađene.
Upravo tu leži najteži sloj njene priče: povratak identitetu nije značio i kraj potrage. Naprotiv, otvorio je novo poglavlje u kojem je mogla imenovati sebe onako kako joj pripada, ali i dalje nije imala odgovor na sva pitanja. To je istovremeno bio i dobitak i bol, jer je istina stigla samo djelimično.
Film „Mila traži Senidu“ dokumentuje te emotivne slojeve, ne samo kroz činjenicu da je pronađena, nego i kroz ono što pronalazak nosi sa sobom. Kada je neko godinama živio pod drugim imenom, povratak pravom identitetu nije jednostavan čin administracije, nego proces unutrašnjeg preispitivanja, prihvatanja i suočavanja s prošlošću koja nikada nije nestala.
Dvije porodice, dva života i jedna potražnja za odgovorima
Senidin slučaj pokazuje koliko su složene sudbine djece koja su tokom rata odrastala daleko od svojih bioloških porodica. Na jednoj strani nalazili su se ljudi koji su je odgajali, pružili joj dom i sigurnost, i kojima je ona bila Mila; na drugoj strani stajala je porodica koja je godinama živjela s neizvjesnošću, tražeći dijete za koje nije znala gdje je završilo.
Obje strane nosile su vlastitu vrstu boli, i obje su bile oblikovane ratom.
Između tih svjetova postojala je potreba da se sačuva ljudskost. Jankovići su, prema dostupnim informacijama, zbog godina morali odustati od brige o njoj, što je pokrenulo novi proces i vratilo je u centar za socijalni rad. Upravo tada se ponovo aktivirala potraga koja je, uz upornost socijalnih radnika iz Beograda i Matije iz Šekovića, dovela do novog kruga provjera i konačnog otkrivanja istine.
Takav rasplet nije bio ni brz ni jednostavan. Godine su bile potrebne da se premoste administrativne prepreke, nedostatak podataka i trauma koja je pratila svaku stranu priče. Ali upravo u tom sporom procesu ogleda se vrijednost onih koji su radili na slučaju: bez njihove dosljednosti, Senida bi možda i dalje ostala poznata samo kao izgubljeno dijete iz rata.
Danas Senida živi u Sarajevu, sa nadom da će jednog dana saznati sudbinu majke i sestre. Ta činjenica daje cijeloj priči posebnu težinu, jer pokazuje da potraga nije završena pronalaskom jednog odgovora. Njen život je i dalje obilježen tragovima rata, ali i nečim što je rijetko i dragocjeno: upornošću da se ne odustane od istine, čak i kada su godine izgubljene.
U njenoj priči nema lakih završetaka. Ima tuge, dugog čekanja, stručnog rada socijalnih radnika, DNK potvrde, susreta s ocem i trajnog pitanja koje još stoji pred njom. Upravo zato Senidina sudbina ostaje podsjetnik da rat ne prestaje onog dana kada utihnu oružja, nego mnogo kasnije, u životima onih koji i dalje traže svoje najbliže i svoje pravo ime.
