Priča o Ružici Pejović iz Komarana kod Prijepolja ostala je upamćena kao rijedak porodični zapis o majci koja je kroz vlastiti dom nosila podjelu, ali nije dozvolila da joj ona prekine vezu sa sinovima. Kao majka petorice, živjela je u vremenu kada su vjerske razlike imale mnogo težu društvenu težinu nego danas, a sudbina njene porodice kasnije je postala i simbol i opomena.
U osnovi ove priče nije samo porodična drama, nego i širi pogled na jedno doba u kojem su lični izbori nerijetko mijenjali odnos prema čovjeku, susjedu i rođaku. Ružica Pejović nije ostala zapamćena zato što je njena porodica bila brojna, nego zato što je, uprkos razlikama koje su se pojavile među njenim sinovima, zadržala isti odnos prema svima.
Prema izvornoj priči, jedan sin bio je Luka i ostao je pravoslavac, dok je drugi rođen kao Risto, a kasnije je postao Alija Poturk i prešao na islam. Taj podatak danas privlači pažnju upravo zato što pokazuje koliko su porodične linije u malim sredinama znale da se ukrštaju s velikim istorijskim i vjerskim pitanjima.
U takvom okviru, Ružicina uloga nije bila samo majčinska, nego i gotovo posrednička: ona je čuvala obiteljsku cjelinu tamo gdje je sve drugo prijetilo da je raspolovi.
U takvom ponašanju nije bilo javnog gestikuliranja ni velike izjave, nego tiha postojanost koja je u porodičnom životu često najteža. Ružica je, prema onome što je sačuvano u priči, nastavila da se viđa i druži s obojicom sinova, bez obzira na to što su krenuli različitim putevima. U tome se krije suština njenog naslijeđa: ona nije tražila da djeca budu ista, nego da ostanu njena djeca.
Takav odnos imao je posebno značenje u maloj sredini kao što su Komarani kod Prijepolja. U zajednicama gdje se sve zna, porodična priča rijetko ostaje samo porodična. Ona postaje tema sela, prenosi se kroz sjećanje i s vremenom poprima širi smisao. U slučaju Ružice Pejović, taj širi smisao vezan je za sposobnost jedne žene da ne pusti da je razlike između sinova udalje od bilo koga od njih.
Fotografija iz 1919. godine kao trajni zapis
Jedan od najvažnijih tragova ove porodične priče nastao je 1919. godine, kada je prijatelj porodice Andrija Bogdanović zabilježio Ružicu s njenim sinovima. Na fotografiji je Luka prikazan u šajkači, a Alija u turbanu, pa je sama slika dobila snažnu simboliku. U jednom kadru saželi su se i porodična bliskost i razlike koje su obilježile njihova životna opredjeljenja.
Fotografija nije ostala samo privatna uspomena, nego je s vremenom postala dio javnog pamćenja. Razlog za to leži u njenoj jednostavnosti i snazi: ona ne govori o sukobu, nego o mogućnosti da se porodica održi i onda kada se članovi te porodice razlikuju po vjeri i životnom putu. Upravo zbog toga ta slika danas ima i dokumentarnu i emotivnu vrijednost.
U toj fotografiji sadržana je i jedna važna istorijska nijansa. Prema izvornoj priči, Risto je kasnije postao Alija Poturk i prešao na islam, ali motivi tog izbora nisu precizirani. Upravo ta otvorenost ostavlja prostor da se priča čita kao svjedočanstvo o vremenu u kojem su lične odluke bile podložne pritiscima, osjećanjima i okolnostima koje danas više nije moguće potpuno rekonstruisati.
Ono što je, međutim, sigurno, jeste da je takav izbor duboko obilježio porodicu.
Zbog toga se i sama fotografija često čita više od običnog porodičnog portreta. Ona je i podsjetnik na to koliko su identiteti na Balkanu bili slojeviti, promjenjivi i nerijetko vezani za lična, a ne samo kolektivna iskustva. Ružica je na toj slici ostala u središtu, ne kao svjedok događaja sa strane, nego kao osoba oko koje se zadržava i napetost i nježnost jedne porodice.
Od porodičnog sjećanja do javnog simbola
Kasniji korak prema javnom pamćenju napravio je Ružičin unuk Vladimir Bogdanović, koji je prema toj fotografiji pokrenuo ideju skulpture „Braća zauvek“. Ta činjenica pokazuje kako porodična uspomena može preći granicu privatnog prostora i postati dio šire kulturne i društvene memorije. Kada jedna slika uspije da inspiriše javni spomenik, jasno je da se ne govori samo o jednoj porodici, nego i o vrijednostima koje se žele sačuvati.
Skulptura je postavljena ispred Muzeja u Prijepolju, a njen autor je kipar Goran Čpajak. Izrađena je u granitu, što materijalu daje dodatnu simboličku snagu: trajnost, otpornost i mirnu postojanost. Upravo takav materijal dobro odgovara priči koja ne slavi monumentalnost, nego tiho ustrajavanje jedne majke da ostane oslonac i u onim okolnostima kada bi mnogi odustali od pokušaja da sačuvaju vezu među djecom.
U tom smislu, skulptura ne stoji samo kao umjetnički predmet, već kao podsjetnik na toleranciju i suživot. Njena poruka nije u velikim riječima, već u jednostavnoj činjenici da su dva brata, iako različita po vjeri, ostala zajedno u sjećanju svoje majke. Upravo u toj slici sadržana je snaga priče koja je nadživjela vrijeme u kojem je nastala.
Među potomcima porodice, kako se navodi, Milinko Pejović posebno naglašava važnost toga da se ova priča prenosi dalje, djeci i unucima. U tome nema samo porodičnog sjećanja, nego i svijesti da se kroz takve primjere mogu razumjeti odnosi koji su nekada oblikovali zajednicu. Prenošenje te uspomene nije tek ritual pamćenja, nego način da se sačuva tumačenje prošlosti bez pojednostavljivanja.
Spominje se i susret potomaka Milinka i Lutva Poturka, koji je nosio snažan emotivni naboj. Nije opisan kao protokolarni događaj, nego kao podsjećanje da porodične niti, i kada su izložene velikim razlikama, ne prestaju da postoje. Upravo takvi susreti vraćaju priču Ružice Pejović iz prošlosti u sadašnjost, bez potrebe za dodatnim dramatizovanjem.
Zato se ime Ružice Pejović danas ne veže samo za to što su joj sinovi krenuli različitim vjerama, nego za način na koji je ona taj raskorak podnijela. Njena priča ostaje mirna i dostojanstvena, ali u sebi nosi snažan podsjetnik da porodična bliskost ponekad traje upravo zahvaljujući onima koji odbijaju da je mjere po podjelama.
U sjećanju koje se prenosi kroz fotografiju, skulpturu i porodično pripovijedanje, Ružica ostaje kao žena čiji je najveći odgovor na razlike bio jednostavan: da nikoga od svoje djece ne izgubi. Upravo zbog toga njena priča i dalje zauzima posebno mjesto, između intimne porodične boli i šireg razgovora o tome koliko su ljubav i pripadnost ponekad jače od svega što ih pokušava razdvojiti.
