Tokom deset dana provedenih u Iraku, od Bagdada do Kurdistana, jasno se vidjelo koliko svakodnevni život žena zavisi od mjesta u kojem žive, porodičnog okruženja i lokalnih običaja. U jednim gradovima žene su gotovo nevidljive na ulicama, u drugim se pojavljuju u farmerkama, sa naglašenom šminkom i maramom koja više djeluje kao dio lokalnog identiteta nego kao jedino pravilo.
Ta razlika nije bila samo vizuelna; ona je otkrivala cijeli sistem normi koji oblikuje brak, porodicu, dom, obrazovanje i društvenu ulogu žene.
Putovanje je pokazalo da se Irak ne može posmatrati kao jedinstvena slika. U federalnom dijelu zemlje i u Kurdistanu postoje očigledne razlike, ali ni te granice nisu uvijek čvrste. Često su, kako se navodi, dovoljni tek nekoliko kilometara da se promijeni način oblačenja, ponašanja i očekivanja od žene.
U jednom mjestu ona je potpuno pokrivena, u drugom nosi modernu odjeću uz maramu, a u trećem se od turistkinje očekuje da se prilagodi lokalnom ritmu kako ne bi odudarala od okruženja.
Ono što se tokom tog boravka posebno nametnulo jeste činjenica da se u mnogim gradovima uloga muškaraca i žena i dalje vidi golim okom. Na ulicama, u prodavnicama, kafićima i na pijacama, muškarci su najčešće ti koji rade i sjede u javnom prostoru, dok su žene mnogo rjeđe same. U večernjim satima, kako je zabilježeno, gotovo nikada ne izlaze bez oca, brata ili muža.
Taj obrazac nije ograničen samo na konzervativnije dijelove zemlje; vidi se i tamo gdje su običaji naizgled opušteniji.
Za turistkinje je, prema ovom iskustvu, najvažnije bilo prilagođavanje odjeće. Dugačke pantalone, pokrivena ramena i izbjegavanje uske garderobe predstavljaju osnovnu mjeru opreza, ali i način da se ne skrene pažnja više nego što je potrebno. U nekim sredinama, istaknuto je, čak i same putnice osjećaju potrebu da stave maramu kada vide da je to norma među ženama oko njih.
Tada odjeća prestaje da bude samo praktično pitanje i postaje dio šireg društvenog ponašanja, svojevrsna zaštita od pogleda i način da se poštuje lokalni okvir.
Brak kao porodična i društvena obaveza
Najviše pažnje privlači način na koji se u Iraku posmatra brak. U opisanom porodičnom modelu on nije samo lični odnos dvoje ljudi, nego ozbiljan društveni dogovor, često pod snažnim uticajem roditelja i rodbine. Navodi se da se mladenci nerijetko jedva poznaju prije vjenčanja, jer odrastaju odvojeno i porodice žele da se brak što prije organizuje.
Prosidba nije tek simboličan čin, već dio jasnog sistema obaveza i očekivanja koji imaju i materijalnu i pravnu težinu.
U tom okviru mladoženja mora mladi dati 25.000 dolara u zlatu, a taj iznos ostaje njen lični novac. Nakon toga slijedi provjera kompatibilnosti krvnih grupa i Rh faktora na sudu, i tek ako se pokaže da je par kompatibilan, brak može biti zaključen. Sama ceremonija se dijeli na dvije faze: najprije ide intimniji nikah u domu mlade, a zatim veliko slavlje sa stotinama gostiju.
Time se jasno pokazuje da je brak istovremeno porodični, vjerski i javni događaj, a ne samo privatna odluka dvoje ljudi.
Ipak, iza ceremonije ostaju i teška pravila koja određuju život žene nakon udaje. Kada postane mlada, ona se seli u kuću muža i tada ulazi u domaćinstvo u kojem svekrva ima centralnu ulogu. Upravo ona je, prema opisu, najvažnija osoba u kući. Mlada preuzima kućne poslove, od kuhanja i čišćenja do dočekivanja gostiju, a ne smije napuštati dom bez dozvole.
Iako je muž formalno glava porodice, odluke se, kako se navodi, ne donose bez odobrenja svekrve, što dodatno pokazuje koliko je porodična hijerarhija slojevita i stroga.
Još jedan sloj ove porodične slike odnosi se na djecu i očekivanja koja se vežu za njih. Ako porodica ne dobije dijete u prvoj godini, rodbina često sugeriše da muž razmisli o drugoj ženi ili čak o razvodu. Takav pritisak dodatno opterećuje mladi par, ali i pokazuje koliko se majčinstvo u tom društvenom okviru vidi kao ključna potvrda braka.
U isto vrijeme, razvod nosi snažnu stigmu i može trajati i do dvije godine, pa i sama pomisao na raskid ima ozbiljne društvene posljedice.
Život između kuće, tradicije i ograničenih izbora
Ugovori, razvod i imovina također su uređeni na način koji dodatno pokazuje koliko je ženina pozicija ovisna o okolnostima. Ako muž inicira razvod, žena dobija ono što je predviđeno ugovorom. Ako je muž bio nevjeran i za to postoje četiri svjedoka, ona i dalje zadržava svoju imovinu. Međutim, ako žena sama traži razvod, ostaje bez imovine.
Razdvajanje se često rješava privatno, kod lokalnog šejha, a ne na sudu, što postupku daje dodatnu težinu zajednice i religijskog autoriteta.
Takva pravila jasno ukazuju da se svakodnevni život žena ne može odvojiti od porodične strukture. I u prostoru doma postoji stroga logika. Glavna soba, u kojoj se primaju gosti, uređena je dušecima i niskim stolovima, dok su ostale prostorije rezervisane za privatnost. Postoje i dvije vrste kuhinja: “bijela” kuhinja, koja ima više dekorativnu nego praktičnu ulogu, i “crna” kuhinja, u kojoj se zaista priprema hrana.
U siromašnijim kućama koriste se plinske boce, jer centralni gas nije svuda dostupan. I prostor, dakle, govori isto što i porodični odnosi: svaka zona ima svoju namjenu, a ženski rad ostaje u središtu kućnog života.
U takvom okruženju privremeni brakovi, naročito u šiitskim zajednicama, zauzimaju posebno mjesto. Oni mogu trajati kratko ili dugo, a ponekad se temelje i samo na usmenom obećanju. U opisu se navodi da se ova praksa često koristi u situacijama kada oženjeni muškarac ne može priuštiti stalnu ženu, dok žene bez muških članova porodice kroz takvu vezu mogu obezbijediti osnovu za život.
To pokazuje koliko su ekonomske prilike, porodična sigurnost i bračni aranžmani međusobno povezani.
Kada se sve to sagleda zajedno, slika Iraka iz ovog putovanja nije ni jednostavna ni jednolična. S jedne strane postoje duboko ukorijenjene tradicije koje snažno određuju mjesto žene u porodici i društvu, a s druge znakovi modernizacije koji se vide u odjeći, urbanim razlikama i većoj vidljivosti pojedinih gradova.
Upravo ta napetost između starog i novog, između porodične discipline i sporih promjena, ostavlja najjači utisak i čini svakodnevicu žena u Iraku složenijom nego što se može naslutiti iz jednog prolaza kroz grad.
Put od Bagdada do Kurdistana, kroz različite četvrti, običaje i kuće, pokazao je koliko se pojam slobode razlikuje od mjesta do mjesta. U nekim sredinama on zavisi od marame, u drugima od dozvole svekrve, a u trećima od toga da li porodica očekuje brak, dijete ili poslušnost.
Iza tih svakodnevnih pravila ostaje život koji se vodi tiho, unutar kuće i porodice, dok se promjene odvijaju sporo, gotovo neprimjetno, baš kao što se i razlike među gradovima otkrivaju tek kada se kroz njih prođe dovoljno dugo da se vide svi slojevi iste zemlje.
