Pričalo se da je zabranila sinu da joj dođe na sahranu, a on sad otkrio šta je stajalo iza toga: Ovo je bio njihov dogovor pred smrt

Nakon smrti poznate književnice Vedrane Rudan ponovo su se pojavila pitanja o njenom odnosu sa sinom Slavenom, naročito zbog ranijih kolumni koje su pojedini mediji predstavljali kao dokaz ozbiljnih porodičnih sukoba. Slaven je sada objasnio šta se zapravo događalo iza takvih naslova, kako su zajedno radili tokom njene bolesti i koju je posebnu želju imala dok su pripremali knjigu njenih odabranih tekstova.

Vedrana Rudan, jedna od najprepoznatljivijih književnica s prostora bivše Jugoslavije, bila je poznata po beskompromisnom izražavanju, provokativnim stavovima i spremnosti da otvoreno govori o temama koje mnogi izbjegavaju. Njene kolumne često su izazivale snažne reakcije, posebno kada je pisala o politici, društvenom licemjerju, porodičnim odnosima i vlastitom životu. Čitaoci su navikli na njen oštar humor, ali su pojedine rečenice iz njenih tekstova ponekad tumačene kao doslovni opisi privatnih događaja.

Posebnu pažnju privlačili su tekstovi u kojima je spominjala sina. U jednoj kolumni pisala je o porodičnom nasljedstvu, mogućnosti da mu ne ostavi dio kuće i tome da ne želi njegov dolazak na vlastitu sahranu. Takve izjave postale su osnova za medijske priče o navodnom prekidu odnosa između majke i sina, iako same po sebi nisu potvrđivale da je stvarna zabrana postojala.

Njen sin Slaven Hrvatin, psiholog iz Rijeke koji se i sam bavi pisanjem, u razgovoru za NIN predstavio je drugačiju sliku njihove svakodnevice. Prema njegovim riječima, iza javnih interpretacija nalazili su se dugogodišnja saradnja, međusobno razumijevanje i humor koji su dijelili čak i kada bi se u medijima pojavili naslovi o njihovom navodnom sukobu.

Priče o porodičnom sukobu nisu odgovarale njihovoj svakodnevici

Vedrana je iza sebe ostavila dvoje djece, sina Slavena i kćerku Asju, koja se uglavnom drži podalje od javnosti. Slaven je, osim profesionalnog rada u psihologiji, objavio knjigu kolumni pod nazivom „Zlihologija“, u kojoj kroz humor i kritičko promišljanje preispituje društvene obrasce. Njegova povezanost s majčinim književnim radom, međutim, počela je mnogo prije nego što je sam postao autor.

Tokom približno četvrt stoljeća pomagao joj je u vođenju internetske stranice, objavljivanju tekstova i njihovom predstavljanju čitaocima. Bio je zadužen za tehničke i organizacijske poslove, a povremeno je učestvovao i u uredničkim odlukama. Njihova saradnja podrazumijevala je redovnu komunikaciju, razmjenu ideja i zajedničko praćenje reakcija koje su izazivale Vedranine kolumne.

Kada bi napisala tekst u kojem je spomenula sina, znala mu je najaviti da je ponovo postao tema njene kolumne. On bi zatim pripremio objavu, odabrao ilustraciju i izdvojio dio sadržaja za društvene mreže. Nakon toga zajedno bi pratili medijske interpretacije, među kojima su se povremeno pojavljivale tvrdnje da ju je izdao ili da ga je ponovno isključila iz nasljedstva.

Prema Slavenovom objašnjenju, takvi naslovi često su ih zabavljali jer nisu prikazivali njihov stvarni odnos. Vedranin književni stil oslanjao se na ironiju, pretjerivanje i provokaciju, a pripovijedanje u prvom licu nije nužno značilo da svaki opisani događaj predstavlja doslovnu porodičnu situaciju. Razlika između autorskog izraza i privatnog života bila je važna za razumijevanje njenih tekstova.

I sama književnica ranije je govorila o tome da čitaoci ponekad pogrešno povezuju njene književne prikaze s vlastitom djecom. Istovremeno je isticala koliko joj je sin značio u profesionalnom životu. Upravo je Slaven pomogao da njeni tekstovi putem bloga postanu dostupni velikom broju ljudi, a kasnije je učestvovao i u komunikaciji s publikom tokom njene bolesti.

Zato je njegovo svjedočenje posebno značajno u razumijevanju posljednjih mjeseci njenog života. Dok su neki medijski naslovi naglašavali navodne nesuglasice, njih dvoje su zapravo nastavili raditi zajedno. Čak ni ozbiljno narušeno zdravstveno stanje nije potpuno prekinulo Vedraninu potrebu za pisanjem i učestvovanjem u projektima koji su joj bili važni.

Tokom teške bolesti predložio joj je posljednji zajednički književni projekat

Početkom 2026. godine, dok se Vedrana liječila od teške bolesti, Slaven je počeo razmišljati o pripremi zbirke njenih najznačajnijih tekstova. Ideja nije bila samo izdavačke prirode. Želio je da razgovori o medicinskim pregledima, terapijama i zdravstvenom stanju barem povremeno ustupe mjesto temi koja je njegovoj majci bila bliska tokom cijelog života.

Kasnije je priznao da ni sam nije mogao sa sigurnošću procijeniti kome je takav projekat bio potrebniji. Možda je želio pomoći majci da misli usmjeri prema stvaralaštvu, a možda je i sebi pokušavao olakšati suočavanje s njenom bolešću. U svakom slučaju, znao je da bi rad na knjizi mogao vratiti dio njihove ranije svakodnevice.

Prijedlog joj nije iznio odmah. Oklijevao je jer nije znao kako će reagovati na novi zadatak dok prolazi kroz iscrpljujuće liječenje. Kada joj je konačno spomenuo mogućnost objavljivanja izbora najboljih kolumni, Vedrana je ideju prihvatila. U skladu sa svojim prepoznatljivim crnim humorom, primijetila je da bi se takva knjiga mogla dobro prodavati nakon njene smrti.

Slaven je potom započeo zahtjevan posao pregledanja velikog broja tekstova. Prolazio je kroz ranije zbirke, kolumne objavljivane u novinama, blog i manje poznate zapise. Dio materijala poticao je još iz devedesetih godina, dok su pojedini tekstovi nastali tokom posljednjih mjeseci Vedraninog života.

Njegova namjera bila je da knjiga predstavi različite strane njenog književnog izraza. Neki tekstovi već su imali posebno mjesto među čitaocima, dok su drugi pružali priliku da publika upozna manje poznate teme i razmišljanja autorice. Prikupljanje građe zahtijevalo je mnogo vremena, ali je Slaven smatrao da su se najvažniji tekstovi uglavnom sami izdvajali svojom snagom i dugotrajnom aktuelnošću.

Dogovorili su naslov knjige, ali je završna riječ pripala Vedrani

Tokom pripreme zbirke Slaven je imao jasnu zamisao o njenom naslovu i početku. Smatrao je da bi knjiga trebala nositi naziv „Kao da me ima“ i početi istoimenom kolumnom. Vjerovao je da upravo taj tekst najbolje određuje ton cijelog izdanja i povezuje različite teme kojima se njegova majka bavila.

Vedrana je prihvatila njegov prijedlog, ali je imala jedan poseban zahtjev. Željela je da posljednji tekst u knjizi bude „Moj tata i lignjice“. Na tom izboru je insistirala, dok je ostale uredničke odluke prepustila sinu. Tako je njihov konačni dogovor obuhvatio Slavenovu zamisao o početku zbirke i Vedraninu odluku o njenom završetku.

Takva podjela odgovornosti nije bila neobična za njih dvoje. Godinama su radili na sličan način: Vedrana je bila usmjerena na pisanje i izražavanje vlastitih stavova, dok je Slaven pomagao da njene riječi stignu do publike. Zahvaljujući dugoj saradnji, često su se razumjeli bez opširnih objašnjenja i dodatnih dogovora.

Ni bolest nije potpuno zaustavila njeno stvaralaštvo. Kada joj je postalo teško sjediti za računarom, nastavila je pisati na mobilnom telefonu i slati tekstove sinu putem WhatsAppa. Pisanje je ostalo važan dio njenog identiteta, čak i u periodu kada su svakodnevne aktivnosti postajale sve zahtjevnije.

Zbirka „Kao da me ima“, koju je objavila Laguna, obuhvata odabrane tekstove iz približno tri decenije njenog rada. Među njima su kolumne nastajale za različite publikacije, uključujući „Feral Tribune“, „Nacional“ i njen blog. Knjiga je tako postala i posljednji zajednički projekat majke i sina, započet dok je Vedrana još mogla učestvovati u njegovom oblikovanju.

Govoreći o tome kako bi volio da javnost pamti njegovu majku, Slaven nije izdvojio samo njen književni uspjeh. Posebno mu je važna bila njena spremnost da se suprotstavi ljudima na položajima moći i otvoreno govori ono što drugi nisu željeli izgovoriti. Nada se da će takav odnos prema autoritetima ostati dio njenog naslijeđa, a ne samo sadržaj snimaka koji se povremeno dijele na internetu.

Vedranina smrt označila je kraj izuzetno prepoznatljivog književnog i javnog djelovanja. Iza nje su ostale knjige, kolumne i brojni nastupi u kojima je govorila o društvenim nepravdama, položaju žena, porodičnim odnosima i političkim temama. Njen način izražavanja često je izazivao neslaganja, ali joj je istovremeno donio publiku koja je pratila njene tekstove upravo zbog njihove direktnosti.

Slavenovo svjedočenje dodatno osvjetljava dio njenog života koji nije bio vidljiv kroz provokativne naslove. Dok su pojedini tekstovi stvarali utisak velikih porodičnih razmirica, majka i sin nastavili su zajednički raditi, razgovarati o književnosti i dijeliti humor koji je obilježio mnoge njene kolumne. Posebno je značajno što je Vedrana uspjela vidjeti i odobriti izbor tekstova za posljednju zbirku.

Priča o navodnoj zabrani dolaska na sahranu zbog toga dobija drugačiji kontekst. Slaven nije potvrdio da je takva zabrana zaista postojala, nego je objasnio kako su izdvojene rečenice iz majčinih kolumni često stvarale pogrešnu sliku njihovog odnosa. Posljednji zajednički književni projekat pokazuje koliko je njihova saradnja bila prisutna i tokom najtežeg perioda njenog života.

Na kraju, među brojnim pričama o Vedrani Rudan ostaje i ona manje poznata: o sinu koji je tokom majčine bolesti prikupljao njene tekstove, želio joj pokazati završetak dugogodišnjeg rada i ispuniti njenu posljednju uredničku želju. Knjiga koju su zajedno osmislili sada čuva i taj dio njihove porodične priče, daleko od naslova koji su nekada sugerisali da među njima postoji nepremostiv sukob.