Ime Alije Sirotanovića nekada je predstavljalo simbol poštenja, rada i skromnosti širom bivše Jugoslavije. Njegova životna priča decenijama se prepričavala među rudarima, radnicima i običnim ljudima koji su u njemu vidjeli čovjeka iz naroda, nekoga ko je vlastitim rukama stvarao život i državu u koju je iskreno vjerovao.
- Iako je postao legenda još za života, sudbina mu je na kraju donijela godine zaborava i siromaštva, što je mnoge ostavilo u nevjerici.Rođen početkom dvadesetog vijeka u skromnoj bosanskoj porodici, Alija je odrastao u teškim uslovima, okružen planinama i rudarskim krajem u kojem se život oduvijek vezivao za težak fizički rad.
Većinu svog života proveo je u rudniku Breza, mjestu koje je za njega bilo mnogo više od posla. Tamo je proveo mladost, stekao poštovanje kolega i ostvario podvig zbog kojeg će njegovo ime ostati zapisano u istoriji regiona.
- Sudbonosni trenutak dogodio se krajem četrdesetih godina, u vrijeme velikih političkih previranja između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Država je tada prolazila kroz ozbiljnu krizu, a vlasti su pokušavale dokazati da mogu opstati bez pomoći Istočnog bloka. Upravo u tom periodu Alija je predložio da njegova rudarska brigada pokuša oboriti svjetski rekord u kopanju uglja koji su držali sovjetski rudari. Ideja je u početku zvučala gotovo nemoguće, ali je među njegovim kolegama probudila inat i želju da pokažu koliko vrijedi domaći radnik.
Te noći prije velikog pokušaja rudari su dugo računali koliko uglja moraju iznijeti iz jame kako bi nadmašili rekord. Znali su da će morati dati posljednji atom snage. Kada je smjena završena, iza njih je ostalo više od 150 tona iskopanog uglja, što je bio rezultat koji niko prije njih nije uspio ostvariti na Balkanu. Taj podvig pretvorio je Aliju Sirotanovića u najvećeg rudarskog heroja Jugoslavije.
- Prema pisanju Klix.ba, njegovo ime se godinama koristilo kao primjer radničke časti i požrtvovanosti, a mnogi istoričari smatraju da je tadašnja vlast upravo kroz njegov lik pokušala predstaviti ideal vrijednog čovjeka koji vlastiti interes stavlja iza zajedničkog dobra. Ipak, oni koji su ga poznavali tvrdili su da Alija nikada nije glumio heroja niti je sebe smatrao posebnim. Govorio je jednostavno, živio skromno i vjerovao da čovjek vrijedi onoliko koliko pošteno radi.
Slava koja je stigla nakon obaranja rekorda nije ga promijenila. Dok su drugi sanjali luksuz, on je nastavio živjeti gotovo isto kao i prije. Mnogi su kasnije pričali kako mu je tadašnji predsjednik Jugoslavije ponudio da izabere bilo kakvu nagradu, ali je Alija navodno tražio samo veću lopatu kako bi rudari mogli lakše raditi. Ta priča vremenom je postala legenda koja se i danas prepričava među ljudima. Bez obzira na to koliko je detalja u njoj tačno, ostala je simbol njegove jednostavnosti i skromnog karaktera.
- Još jedna priča koja se često vezuje za njega govori o tome da je umjesto luksuznog automobila odabrao mali “fićo”, jer je smatrao da je praktičniji za puteve kojima je prolazio do svog sela. Dok su drugi težili bogatstvu i privilegijama, Alija je ostao vjeran običnom životu i ljudima iz svog kraja. Upravo zbog toga narod ga je doživljavao kao jednog od svojih.
Njegova unuka Mubera kasnije je često govorila da je bio nevjerovatno pošten čovjek. Po njenim riječima, znao je biti toliko principijelan da su ga ukućani nekada molili da misli i na sebe, ali on to nije znao. Odbijao je stanove, kuće i privilegije koje su mu nuđene jer nije želio da ga ljudi gledaju drugačije od ostalih rudara. Za njega je najveća vrijednost bila obraz i mirna savjest.
- Kako navodi Avaz, upravo ta njegova skromnost postala je razlog zbog kojeg je kasnije živio veoma teško. Nakon penzionisanja primao je malu penziju koja nije mogla pokriti ni osnovne troškove života. Čovjek kojem su se nekada divile mase dane je provodio u skromnom stanu, daleko od pažnje javnosti. Oni koji su ga sreli pred kraj života govorili su da nikada nije pokazivao gorčinu, iako je bilo očigledno da je zaboravljen od sistema kojem je dao sve.
Posebno bolna bila je činjenica da su ga više cijenili obični ljudi nego institucije. Dok je u Beogradu dočekivan s poštovanjem i aplauzima, u rodnom kraju često nije imao ni osnovnu podršku. Njegova porodica prolazila je kroz teške trenutke, a brojni članovi prerano su umirali. Unuka Mubera ostala je uz njega do posljednjih dana i kasnije je govorila kako joj je najteže palo to što je čovjek koji je simbolizovao Jugoslaviju završio gotovo zaboravljen.
- Kada su krajem osamdesetih godina počele političke tenzije i raspad zajedničke države postao sve izvjesniji, Alija je osjećao da dolaze teška vremena. Ljudi bliski njemu pričali su da je često govorio kako bratstvo među narodima nestaje i da se plaši onoga što dolazi. Bio je čovjek stare generacije koji je vjerovao u zajedništvo i teško je prihvatao činjenicu da se zemlja kojoj je posvetio život raspada pred njegovim očima.
U tom periodu njegovo lice našlo se čak i na novčanici, što je mnogima djelovalo kao posljednji pokušaj da se probudi nekadašnji radnički duh. Međutim, država se ubrzo počela raspadati, a sa njom i ideali koje je Alija predstavljao. Njegova smrt 1990. godine došla je gotovo simbolično, neposredno prije ratova koji će zauvijek promijeniti Balkan.
- Prema pisanju Oslobođenje, mnogi rudari i danas njegovo ime izgovaraju s posebnim poštovanjem. Starije generacije ga pamte kao čovjeka koji je dokazao da običan radnik može postati simbol jedne epohe, dok mlađi o njemu uglavnom slušaju kroz priče svojih roditelja i djedova. U rudnicima se njegovo ime često spominje kada posao postane težak i kada treba pronaći dodatnu snagu za nastavak rada.
Iako je živio bez luksuza, vila i velikih bankovnih računa, iza sebe je ostavio nešto mnogo vrednije. Alija Sirotanović ostao je simbol poštenja, rada i skromnosti kakvi se danas rijetko sreću. Njegova životna priča podsjeća koliko brzo društvo zna zaboraviti ljude koje je nekada slavilo, ali i koliko snažan trag može ostaviti čovjek koji cijeli život ostane vjeran svojim principima.
Danas, decenijama nakon njegove smrti, njegovo ime i dalje izaziva emocije kod ljudi koji pamte vrijeme kada su rad i poštenje bili najveća vrijednost. Možda nije imao bogatstvo niti moć, ali je imao nešto što mnogi nikada ne steknu – iskreno poštovanje običnog naroda. Upravo zato priča o Aliji Sirotanoviću nije samo priča o jednom rudaru, već o čitavoj generaciji ljudi koji su vjerovali da se dostojanstvo gradi vlastitim rukama i čistim obrazom.
