Priča o braći Misimović iz Gradiške već godinama privlači pažnju zbog imena koja nose: Karađorđe, Tito i Draža. U vremenu kada roditelji sve češće biraju neuobičajena imena, ova porodica ostala je upamćena po odluci koja je bila istovremeno lična, politička i pomalo prkosna, a posljedice te odluke osjete se i danas u svakodnevici jednog od braće.
Ime Tito Misimović samo po sebi izaziva reakcije, posebno zato što odmah priziva sjećanje na Josipa Broza i jedno davno političko doba koje i dalje dijeli mišljenja. Međutim, iza tog imena ne stoji slučajnost niti želja za pukom provokacijom, nego porodična priča u kojoj su se prepletali očev karakter, povratak iz Australije, odnos prema istoriji i vrlo specifičan osjećaj inata.
Tito je rođen 1986. godine, šest godina nakon smrti Josipa Broza, a njegovo ime nije bilo izraz poštovanja prema nekadašnjem predsjedniku SFRJ. Njegov otac Vitomir, koji se vratio iz Australije, nije bio sklon komunizmu niti je, kako je rečeno u priči o porodici, imao simpatije prema Brozu.
Upravo zato je odluka da sinu da ime Tito djelovala kao svjesna porodična poruka, dok su starijem sinu dali ime Karađorđe, a najmlađem Draža, po Draži Mihailoviću.
U toj odluci spojilo se više slojeva nego što se na prvi pogled vidi. Bila je to porodična identifikacija, ali i svojevrsno insistiranje na stavu koji nije morao biti objašnjen svakome ko bi kasnije postavljao pitanja. Gradiška je tako dobila priču koja je prešla granice obične porodične anegdote i postala prepoznatljiva upravo zato što je u sebi nosila i istoriju i lični prkos.
Za samu djecu takav izbor nije značio samo neobičnost na papiru. Odrastanje uz ime koje odmah budi asocijacije podrazumijevalo je i stalno objašnjavanje, i radoznalost okoline, i situacije u kojima je jedna riječ bila dovoljna da razgovor skrene u potpuno neočekivan pravac. Dok su druga djeca prolazila gotovo neprimijećeno, Tito Misimović je vrlo rano naučio da njegovo ime ne prolazi bez pitanja.
Zbog takvih imena porodica je godinama bila predmet znatiželje, a Tito posebno pamti kako je to izgledalo u djetinjstvu. Dok su druga djeca imala uobičajena imena, njegovo je često bilo povod za podsmijeh, ali i za zbunjenost odraslih.
Kao dječak nije uvijek razumio zbog čega mu se vršnjaci smiju, ali je s vremenom naučio da živi s tim teretom i da ime posmatra kao dio svog identiteta, a ne kao prepreku.
Jedna od najpoznatijih anegdota vezana je za čas istorije, kada je nastavnik pitao učenike ko je bio Tito, misleći na Josipa Broza. Tada su, prema priči, blizanci Misimovići podigli ruke i odgovorili: „Tito je naš tata“. Objasnili su da njihov otac radi kao varioc u Hrvatskoj i da vikendom dolazi kući kako bi kosio travu i sređivao baštu.
Nastavnik je bio zbunjen, ali su i ostali učenici potvrdili da je Tito zaista njihov otac, što je cijelu situaciju učinilo još neobičnijom.
Takvi trenuci pokazuju kako jedno ime može postati svakodnevna tema, čak i tamo gdje ga čovjek najmanje očekuje. Škola, administracija, komšiluk i kasnije posao postaju mjesta na kojima se ista priča stalno iznova otvara, a osoba koja to ime nosi nema mnogo izbora osim da nauči kako da reaguje mirno, bez previše objašnjavanja, ali ni bez odustajanja od sopstvenog identiteta.
Ime koje otvara vrata, ali i stvara prepreke
Tokom godina ime je Titu donosilo i neočekivane koristi. U nekim situacijama ljudi su reagovali sa simpatijama ili iznenađenjem, pa je, kako je ispričano, jedna službenica ostala i nakon završetka radnog vremena kako bi mu upisala dijete u matične knjige. U drugom slučaju, policajci su ga zbog neobičnog imena pustili bez kazne za manji saobraćajni prekršaj.
Takvi detalji pokazuju da ime, iako na prvi pogled samo oznaka, u praksi može mijenjati tok običnih susreta.
S druge strane, isto ime mu je donosilo i ozbiljnije probleme. Jedan sveštenik, prema navodima iz priče, nije želio da krsti njegovu djecu dok se ne odrekne tog imena. Tito je tada, u dogovoru s kumom, u crkvenim knjigama upisan kao Tomislav. Taj potez pokazuje koliko su lična imena na Balkanu ponekad više od administrativne oznake: ona postaju pitanje identiteta, tradicije, uvjerenja i odnosa prema naslijeđu.
U toj napetosti između ličnog i javnog krije se i razlog zbog kojeg ova priča traje toliko dugo. Nije riječ samo o neobičnom izboru roditelja, nego o sudaru porodične odluke sa širim društvenim pamćenjem, u kojem se još dugo prepoznaju stari politički simboli. Zato ime Tito Misimović ne izaziva samo osmijeh, nego i čitav niz asocijacija koje ljudi nose iz vlastitih porodica, škola i istorijskih lekcija.
Danas Tito Misimović živi u Glini, gdje radi kao varioc, odgaja djecu i gradi kuću. Njegov život više nije samo priča o imenu, nego i o porodici, poslu i svakodnevnim obavezama koje su daleko od medijske pažnje. Ipak, ime ga i dalje prati gotovo svuda, pa komentari, šale i podsjećanja na istoriju ostaju dio njegovog svakodnevnog iskustva.
Supruga Zora, kako je sam ispričao, nije imala nikakav problem s njegovim imenom kada su se upoznali. Drugi su znali da komentarišu da se „Zora udala za Tita“, ali je u njihovom odnosu to ostalo tek kao još jedna doskočica iz okoline. Na poslu ga starije kolege doživljavaju kroz prizmu imena koje podsjeća na neko drugo vrijeme, dok on sam prema svemu tome zadržava određenu distancu i mirnoću.
Za njega ime nije razlog za gorčinu. Ne skriva da planira da sa porodicom posjeti Kumrovec, mjesto rođenja Josipa Broza, i to, kako je navedeno, 25. maja, na dan kada se ranije slavio Brozov rođendan. U toj namjeri ima i lične znatiželje i svojevrsnog prihvatanja činjenice da ime koje nosi ne može promijeniti prošlost, ali može oblikovati način na koji ga drugi vide.
Kako jedno ime postaje porodična biografija
Priča porodice Misimović pokazuje da ime može biti mnogo više od ukrasa u dokumentima. U ovom slučaju ono je postalo produžetak porodičnog stava, istorijskog sjećanja i ličnog humora, ali i razlog da se jedan čovjek cijelog života objašnjava, snalazi i navikava na tuđu radoznalost. Dok su Karađorđe, Tito i Draža za mnoge zvučali kao šala, za njih je to bio stvarni porodični izbor sa svim njegovim posljedicama.
U tome je i posebnost ove priče: ona ne govori samo o neobičnim imenima, nego i o tome kako ljudi s takvim imenima žive nakon što medijska znatiželja splasne. Tito Misimović je, uprkos svemu, izgradio običan život, porodicu i posao, a ime koje bi kod drugih možda bilo teret, kod njega je postalo činjenica s kojom je naučio da živi.
Upravo zbog te svakodnevne upornosti njegova priča ostaje zapamćena ne samo kao kuriozitet, nego i kao podsjetnik koliko lični izbori mogu trajno obilježiti jednu porodicu.
I dok njegovo ime i dalje izaziva komentare, Titov život danas teče između posla, kuće i porodice, bez potrebe da se odriče onoga što je odavno postalo dio njega. U toj ravnoteži između prošlosti i sadašnjosti ostaje i slika čovjeka koji je naučio da nosi ime koje mnogi prvo zapamte, a tek onda pokušaju razumjeti.
