Darko Stančević iz Mostara nestao je 21. decembra 1982. godine ispred porodične kuće, kada je imao dvije godine i osam mjeseci, a njegov slučaj ni poslije više od četiri decenije nije dobio konačan odgovor. Tog jutra dječak je bio na crvenom triciklu, a nakon kratkog trenutka u kojem je baka Mara Jurić ušla u kuću, pred domom je ostao samo tricikl, dok je Darko nestao bez traga.
Ono što je tada počelo kao običan porodični trenutak pretvorilo se u istragu koja traje decenijama. Prema dostupnim informacijama, bio je sparan zimski dan, uz južinu i tamne oblake koji su nagovještavali kišu, a dijete je ostalo ispred kuće dok je baka nakratko otišla da ulije vodu u kace za kiseli kupus. Upravo taj kratki prekid postao je granica između svakodnevice i nestanka koji porodica nikada nije uspjela objasniti.
Iako je od tog dana prošlo mnogo vremena, priča o Darku Stančeviću i dalje se vodi kao otvorena rana. Za porodicu ona nije samo sjećanje na jedno dijete, nego i podsjetnik na niz pitanja na koja nisu dobili uvjerljiv odgovor: šta se dogodilo u tih nekoliko minuta, ko je prvi reagovao, i zbog čega potraga, prema njihovom uvjerenju, nije krenula onom brzinom koja je bila potrebna kada nestane malo dijete.
Trag koji je ostao na stijenama prema Neretvi
Jedini materijalni trag iz tog dana bio je crveni tricikl, pronađen kasnije na stijenama prema rijeci Neretvi, oko 238 metara od kuće. To što je upravo taj predmet pronađen, a dječaka nije bilo nigdje, dodatno je produbilo osjećaj neizvjesnosti.
Porodica je ostala bez odgovora kako je tricikl završio na tom mjestu, da li ga je neko premjestio i šta se uopšte dogodilo između trenutka kada je Darko posljednji put viđen i trenutka kada je potraga počela da se širi.
U porodičnom sjećanju posebno je ostao gorak osjećaj da sistem nije reagovao dovoljno ozbiljno. Prema onome što se prenosi u dostupnim izvorima, potragu su usporili okolnosti povezane s Danom JNA, zbog čega su psi tragači i milicija bili preraspoređeni. Porodica je kasnije smatrala da je upravo ta izgubljena početna faza mogla biti presudna, jer je u nestancima djece vrijeme često najvažniji saveznik.
Za porodicu je to značilo mnogo više od loše procjene u jednom predmetu. U njihovom osjećaju, prvi sati nakon nestanka bili su propuštena prilika da se napravi odlučniji trag, da se šire područje pretraži temeljitije i da se prikupe svi detalji dok su još bili svježi. Umjesto toga, ostali su s utiskom da je slučaj od početka tretiran sporije nego što je trebalo.
Taj osjećaj nije nestao ni nakon što su prošle godine. Naprotiv, s vremenom je prerastao u uvjerenje da porodica mora sama držati slučaj živim ako želi da se išta novo dogodi. Darkova sestra Darjana Jakupović preuzela je veliki dio tereta i zajedno s porodicom nastavila potragu koja je uključivala i troškove, i emocionalni napor, i stalnu spremnost da se provjeri svaki mogući trag, ma koliko se u početku činio vjerodostojnim.
U toj upornosti nije bilo samo nade nego i iscrpljenosti. Porodica je, kako se navodi u izvoru, angažovala privatne detektive i obraćala se i vidovnjacima, spremna da ispita čak i nekonvencionalne puteve jer institucijski odgovor nije donosio završnicu. Takav pristup ne mijenja činjenicu da je riječ o dječaku koji je nestao ispred kuće, ali pokazuje koliko dugo porodica može ostati između nade i saznanja da nijedan trag nije lako provjerljiv.
Taj italijanski pravac bio je, prema svemu što je porodica saznala, jedan od najozbiljnijih tokom svih godina potrage. Privatni detektiv im je rekao da se porodica iz Albanije preselila u Udine početkom osamdesetih i da je tamo nestalo jedno dijete iste dobi kao Darko.
Sama podudarnost nije bila dovoljna za odgovor, ali je porodici dala razlog da nastavi provjere i da ne odustaje od mogućnosti da se upravo tamo krije dio istine.
Tu se, međutim, pojavila pravna prepreka. Osoba iz Udina nije pristala na DNK test, a u izvoru se navodi da italijanski zakon nakon 27. godine ne dozvoljava da neko bude primoran na takvo vještačenje, čak ni uz zahtjev Interpola. Time je ostao otvoren još jedan trag koji je mogao biti presudan, ali nikada nije dobio potvrdu koja bi ga pretvorila u čvrst dokaz.
Porodična upornost umjesto zaborava
Priča o Darku Stančeviću zato nije samo priča o jednom nestanku iz Mostara, nego i o dugoj borbi porodice da slučaj ne nestane iz javnog i ličnog pamćenja. Godinama su se smjenjivali pogrešni tragovi, razočaranja i kratki trenuci nade, a svaki novi kontakt, svaka provjera i svaka pretpostavka nosili su sa sobom mogućnost da se još jednom otvori put prema odgovoru.
U takvim slučajevima porodice često preuzimaju uloge koje inače pripadaju institucijama: postaju čuvari dokumenata, sakupljači svjedočanstava i ljudi koji pamte detalje koji bi drugima izblijedjeli. U ovom slučaju to je posebno vidljivo kroz način na koji je porodica i dalje spremna da reaguje na svaku novu informaciju, bez obzira na to koliko se prethodnih tragova pokazalo nepouzdanim ili nedokazivim.
Ovakva vrsta istrage, koja traje desetljećima, iscrpljuje ljude i emotivno i finansijski. Ipak, porodica Stančević nije prihvatila da je tišina jedini odgovor. Njihova upornost održala je slučaj živim mnogo duže nego što je to uobičajeno za nestanke iz tog vremena, a svaki novi trag, pa makar ostao bez potvrde, predstavljao je način da se ne dozvoli da dječak iz brdskog dijela Mostara potpuno utihne u arhivama i sjećanjima.
Danas porodica i dalje nosi isto pitanje iz decembra 1982. godine, zajedno sa slikom sparnog dana, kuće, crvenog tricikla i trenutka kada je sve stalo. U toj slici nema završetka, ali ima trajnog osjećaja dužnosti prema djetetu koje je nestalo na pragu vlastitog doma. Upravo zbog toga potraga i dalje živi kroz sjećanje, provjere i nadu da će se jednom pojaviti odgovor koji je izmakao generacijama.
