Dajana Paunović je u razgovoru kod Goce Tržan otvorila temu o kojoj većina ljudi govori tek usput ili je u potpunosti odlaže: gdje želi da bude sahranjena i kako zamišlja svoje posljednje počivalište. Njeno priznanje nije ostalo samo na ličnoj opservaciji, nego je otvorilo i širi razgovor o tome koliko je važno unaprijed razmišljati o stvarima koje porodici mogu olakšati najteže trenutke.
Voditeljka je ispričala da se posljednjih mjeseci raspitivala i o cijenama grobnih parcela, što je mnoge iznenadilo zbog direktnosti i stava da se o takvim pitanjima može govoriti bez zadrške. Prva ideja bila joj je Topčider, mjesto iz djetinjstva koje doživljava kao lijepo, mirno i prirodom okruženo područje, ali je kasnije priznala da joj sama pomisao na današnju gužvu u tom kraju izaziva nelagodu.
Ono što je cijelu priču učinilo još ličnijom jeste činjenica da je o tome razgovarala i sa svojim sinom, kojeg je dobila u braku sa producentom i voditeljem Žikom Jakšićem. U tom razgovoru nije govorila samo o smrti, nego i o želji za privatnošću, mirnijim životnim okolnostima i potrebi da se unaprijed riješe važna pitanja kako porodica kasnije ne bi donosila teške odluke pod pritiskom.
Topčider kao prva misao, ali ne i konačan izbor
Dajanina ispovijest počela je veoma jednostavno: rekla je da se raspitivala koliko košta grobno mjesto i da je razmišljala o tome gdje bi jednog dana željela da bude sahranjena. Prva asocijacija bio je Topčider, prostor koji za nju nosi emotivnu vrijednost jer je vezan za djetinjstvo, za zelenilo i za atmosferu kakvu danas, kako je sama opisala, ne osjeća u istom obliku.
U njenom objašnjenju nije bilo dramatizacije, nego vrlo prizeman pokušaj da se unaprijed sagleda ono što se često prepušta drugima. Kada je shvatila da je taj dio postao znatno prometniji i gušće naseljen nego ranije, priznala je da joj sama pomisao na veliku gužvu izaziva nelagodu i anksioznost.
Upravo taj detalj dao je razgovoru intimniju dimenziju, jer je pokazao da njene odluke ne proizlaze iz hladnog razmišljanja, već iz ličnog osjećaja mira.
Takav pristup mnogima može djelovati neobično, ali on zapravo govori o potrebi da čovjek i o završnici života razmišlja na isti način kao i o drugim važnim odlukama. Dajana je, prema sopstvenom priznanju, željela da zadrži osjećaj kontrole nad nečim što je neizbježno, a istovremeno da porodici ostavi što manje otvorenih pitanja kada za to dođe trenutak.
Razgovor sa sinom i želja za privatnošću
Posebnu pažnju izazvala je činjenica da je Dajana o ovim stvarima govorila i sa svojim sinom. U tom razgovoru, kako je ispričala, rekla mu je da bi voljela da se presele u kuću sa velikim dvorištem. Ta želja nije bila predstavljena kao puka životna ambicija, nego kao potreba za prostorom u kojem će imati više mira i više privatnosti.
U toj izjavi se nazire i način na koji ona povezuje svakodnevni život sa onim što dolazi kasnije. Za nju je privatnost važna i dok je živa, ali i kada jednog dana više ne bude među najbližima. Zbog toga je i razgovor sa djetetom dobio širu poruku: da se porodične odluke ne tiču samo sadašnjeg trenutka, nego i načina na koji će se čuvati mir porodice u budućnosti.
Nije riječ o patetici, već o vrlo konkretnoj namjeri da se unaprijed definiše ono što se može definisati. Dajana je time pokazala da joj je važan otvoren razgovor sa najbližima, bez skrivanja i bez odlaganja tema koje mnogi smatraju neprijatnim. Upravo zato je njena ispovijest odjeknula snažnije od uobičajenih izjavljivanja o ličnim planovima.
Žika Jakšićev odgovor i doza humora u ozbiljnoj temi
U potrazi za informacijama, Dajana je kontaktirala i bivšeg supruga Žiku Jakšića kako bi saznala koliko je on platio svoje grobno mjesto. Njegova reakcija bila je mješavina iznenađenja i šale, što je cijeloj priči dalo neočekivano lakši ton. Prema onome što je ispričala, upitao ju je da li je normalna što o tome razmišlja u njenim godinama.
Potom je, opet u šali, dodao da je mislio kako će ona završiti u Aleji zaslužnih građana. Taj detalj je posebno odjeknuo jer pokazuje kako se i jedna ozbiljna, gotovo teška tema može ispreplesti sa humorom, naročito kada se govori unutar porodičnog i bivšeg bračnog odnosa koji je ostao dovoljno blizak da takav razgovor bude moguć.
Ipak, iza šale je ostala suština onoga što je Dajana željela da kaže: da život može biti nepredvidiv i da nije loše unaprijed razmisliti o stvarima koje drugi često ostavljaju za kasnije. U tome se krije i razlog zašto je njena ispovijest bila važnija od samog odgovora bivšeg supruga. Ona je insistirala na pripremljenosti, a ne na strahu.
Šira poruka: planiranje kao briga za najbliže
Dajanin stav, kako ga je sama objasnila, nije pitanje pesimizma nego odgovornosti. Ona vjeruje da je važno planirati dok za to postoji prilika, jer sutra niko ne može sa sigurnošću da predvidi. Ta misao nije vezana samo za nju, već i za mnoge porodice koje se tek u kriznim trenucima prvi put susretnu sa nizom praktičnih i emotivnih odluka.
Zato je njena otvorenost izazvala podijeljene reakcije. Jedni su je pohvalili zbog iskrenosti i hrabrosti da govori o temi koju mnogi izbjegavaju, dok su drugi smatrali da je riječ o pitanju koje je još rano otvarati. Međutim, sama činjenica da je razgovor pokrenut pokazuje koliko je društvu potrebno više prostora za normalan i miran odnos prema temama kraja života.
U tom smislu, Dajanina priča ne govori samo o jednom grobnom mjestu ili jednoj lokaciji. Ona govori o ljudskoj potrebi da se stvari imenuju na vrijeme, da porodica ne ostane bez smjera i da se i najteža pitanja pretvore u odluke donesene sa što više mira. Upravo zbog toga njene riječi ostavljaju utisak promišljenosti, a ne uznemirenosti.
Bez obzira na to hoće li njeno posljednje počivalište zaista biti u Topčideru ili na nekom drugom, mirnijem mjestu, ostaje njen izbor da o toj temi govori javno i bez okolišanja.
U vremenu kada se mnoge stvari guraju pod tepih, ovakav razgovor ostavlja trag upravo zato što je jednostavan, neposredan i ličan, a iz njega se jasno vidi koliko joj je stalo da porodica bude rasterećena kada jednom dođe vrijeme za teške odluke.
