U malom naselju Monowi u američkoj saveznoj državi Nebraski danas živi samo jedna osoba, a upravo zbog toga ovo mjesto već godinama privlači pažnju ljudi širom svijeta. Posljednja stanovnica je Elsie Eiler, žena koja ne samo da tamo živi, nego istovremeno vodi kafić, obavlja općinske poslove i svake godine organizuje izbore na kojima sama sebi daje glas.
Priča o Monowiju nije samo priča o neobičnom broju stanovnika. To je i priča o nestajanju jedne zajednice koja je nekada imala trgovine, restorane, školu, poštu i željezničku stanicu. U isto vrijeme, to je i priča o upornosti žene koja je odlučila ostati u mjestu u kojem je provela gotovo cijeli život, iako su gotovo svi oko nje odavno otišli.
Za mnoge posjetioce Monowi djeluje kao gotovo nestvaran prizor: grad na papiru postoji, ali u praksi ga održava samo jedna osoba. Ipak, za Elsie Eiler to nije atrakcija, nego dom, mjesto s porodičnim uspomenama i prostor u kojem je provela najveći dio života sa suprugom Rudyjem.
Grad koji je nekad imao sve što je trebalo jednoj zajednici
Monowi je nekada bio sasvim drugačije mjesto. Prema dostupnim podacima, u njemu je živjelo više od 120 ljudi, a stanovnicima su bili dostupni sadržaji koji su bili važni za svakodnevni život male zajednice. Postojale su tri trgovine, nekoliko restorana i vlastita željeznička stanica, a mjesto je imalo i zatvor. U to vrijeme Monowi je bio malo, ali funkcionalno naselje u kojem se radilo, odrastalo i osnivao porodični život.
Posebno važnu ulogu imala je željeznica Elkhorn, jer je stanica povezivala Monowi s okolnim područjima. U manjim mjestima takva veza često znači mnogo više od običnog prevoza; ona određuje ritam trgovine, susreta i kretanja ljudi. Dok su trgovine i restorani služili svakodnevnim potrebama stanovnika, željeznica je održavala osjećaj da mjesto nije odsječeno od ostatka svijeta.
Kako su godine prolazile, taj se poredak polako raspadao. Ljudi su se iseljavali, a sa svakim odlaskom slabila je i potreba za službama koje su ranije bile svakodnevno korištene. To nije bio nagli nestanak, nego dug proces koji je ostavljao trag po trag, sve dok od nekada živog naselja nije ostala gotovo prazna mapa prošlosti.
Ni javne ustanove nisu opstale. Crkva je posljednji ispraćaj pokojnika održala 1960. godine, a zatvaranje posljednje trgovine i pošte tokom naredne decenije dodatno je oslabilo svakodnevni život mjesta. Kada je škola zatvorena 1974. godine, to je za malu zajednicu bio posebno snažan udarac, jer je upravo ona predstavljala prostor okupljanja djece i porodica.

Do 1980. godine u Monowiju je ostalo samo osamnaest stanovnika. Ono što je nekada bilo naselje s nekoliko trgovina i stalnim prometom postalo je mjesto u kojem su tragovi nekadašnjeg života ostali gotovo jedini podsjetnik na zajednicu koja je nestajala pred očima svojih posljednjih stanovnika.
Elsie Eiler i život koji se nije ugasio s odlaskom drugih
Elsie Eiler je u Monowiju odrasla i tu je ostala i nakon što je mjesto počelo da se prazni. Prema izvornim navodima, ima 93 godine i posljednja je stanovnica naselja koje je obilježilo gotovo cijeli njen život. Njena svakodnevica nije svedena samo na čuvanje kuće ili uspomena; ona i dalje aktivno vodi lokalni kafić, mjesto koje je decenijama bilo dio porodične i društvene priče Monowija.
Elsie i njen suprug Rudy poznavali su se još iz školskih dana. Vjenčali su se kada je ona imala dvadeset godina, a najveći dio zajedničkog života proveli su upravo u ovom mjestu. Godine 1971. preuzeli su lokalni kafić, koji je postao važan dio njihove svakodnevice i jedno od posljednjih mjesta u Monowiju na kojem su se ljudi mogli redovno okupljati. Taj posao nije bio samo izvor prihoda, nego i veza s drugima u trenutku kada je broj stanovnika sve brže opadao.
Sedamdesetih godina iz Monowija su se odselila i njihova djeca, pa je porodica ostala vezana za mjesto u kojem je sve manje ljudi ostajalo. Početkom novog milenija Elsie i Rudy bili su jedini stanovnici, a nakon Rudyjeve smrti 2004. godine ona je ostala sama. Ipak, nije otišla. Umjesto toga odlučila je da nastavi život ondje gdje je provela gotovo čitav vijek.
Takva odluka u mnogima bi izazvala osjećaj izolacije, ali Elsie svoju svakodnevicu ne opisuje na taj način. Ona i dalje ima kontakte s ljudima iz okolnih mjesta, a kafić joj služi kao prostor susreta. U mjestu koje je ostalo bez gotovo svih stanovnika, taj objekat ima ulogu mnogo veću od običnog ugostiteljskog prostora.
Gradonačelnica, blagajnica, sekretarica i bibliotekarka
U Monowiju se administrativni život također odvija na gotovo nevjerovatan način. Budući da je jedina stanovnica, Elsie obavlja više funkcija koje bi u normalnim okolnostima bile podijeljene između različitih službenika. Ona je istovremeno gradonačelnica, blagajnica, sekretarica i bibliotekarka, a uz sve to vodi i svoj kafić. Na njenim leđima tako stoji čitav formalni okvir mjesta, bez obzira na to što ondje živi samo jedna osoba.

Posebno neobičan detalj vezan je za izbore. Svake godine Elsie na kafiću postavlja obavještenje s natpisom “Izbori za gradonačelnika”, nakon čega sama izlazi na glasanje i daje glas sebi, jer u mjestu nema drugih birača. Taj postupak zvuči gotovo simbolično, ali on pokazuje koliko je Monowi uspio zadržati formalno postojanje uprkos tome što mu je stvarni društveni život gotovo iščezao.
Ni ti postupci nisu jednostavni koliko bi se nekome moglo učiniti. Kao vlasnica kafića, Elsie mora pribavljati dozvole za prodaju alkohola i duhana. Zahtjevi prolaze kroz državne službe, a onda dolaze do lokalne administracije, gdje ih upravo ona potpisuje u svojoj drugoj ulozi. Na taj način u istoj osobi spajaju se vlasnica posla i predstavnica vlasti.
Takav spoj privatnog i javnog u Monowiju nije rezultat plana, nego posljedica dugog nestajanja stanovništva. Upravo zato ova priča djeluje toliko neobično: grad nije formalno nestao, ali je sav njegov život sveden na jednu osobu koja mora održavati i praktične i simbolične dijelove mjesta.
Zašto Elsie tvrdi da nije usamljena
Iako život u mjestu s jednim stanovnikom na prvi pogled djeluje usamljeno, Elsie svoju svakodnevicu vidi drugačije. Ona kaže da se ne osjeća usamljeno jer i dalje ima ljude koji dolaze u njen kafić. Među njima su stanovnici susjednih mjesta, ali i turisti koji žele vidjeti američko naselje koje je postalo gotovo jedinstveno po svom broju stanovnika.
Za posjetioce Monowi je često neobično odredište, mjesto koje žele vidjeti vlastitim očima upravo zato što djeluje kao da pripada nekom drugom vremenu. Za Elsie su ti dolasci dio normalne svakodnevice. Kafić tako ostaje živ prostor, a ne samo podsjetnik na prošlost. Ljudi koji svraćaju ne dolaze samo iz radoznalosti, nego i zbog želje da upoznaju ženu koja sama održava cijelo jedno mjesto.
Monowi, dakle, nije samo neobična tačka na karti Sjedinjenih Država. On je primjer kako jedno mjesto može izgubiti gotovo sve institucije, skoro sve stanovnike i skoro svaku vanjsku funkciju, a ipak ostati upamćeno zahvaljujući upornosti jedne osobe. U toj kombinaciji tišine, svakodnevnog rada i posjeta izvana krije se priča koja je mnogo više od puke brojke o jednom stanovniku.
Za Elsie Eiler to i dalje ostaje mjesto gdje je odrasla, gdje je gradila porodicu i gdje je sa Rudyjem vodila kafić od 1971. godine. Dok god otvara vrata tog prostora i potpisuje papire koji formalno održavaju Monowi u životu, nastavlja se priča jednog grada koji je gotovo nestao, ali nije potpuno iščezao.



