U sarajevskoj mahali iznad Baščaršije danas više nema kuće u kojoj je dio djetinjstva proveo Haris Džinović, a mjesto na kojem je stajala porodična kuća s vremenom je potpuno promijenilo izgled i namjenu.
Na toj adresi nekada je živio budući pjevač sa svojom majkom Hatidžom i tetkom, u skromnoj kući koju stariji stanovnici tog dijela Sarajeva i danas prepoznaju u sjećanju, iako je fizički odavno nestala.
Danas je tamo novi objekat, kasnije prodat, a prostor je pretvoren u smještaj za turiste. Za prolaznike to je tek još jedna gradska lokacija koja se uklopila u promjene kroz koje je Sarajevo prolazilo decenijama, ali za ljude iz mahale to je adresa koja i dalje nosi dio lokalne memorije.
Stariji komšije, koji Harisa pamte iz vremena prije slave, govore o dječaku koji je bio dio obične mahalske svakodnevice. U njihovom opisu nema estradnog sjaja, nego slike djeteta koje je odrastalo među ostalom rajom, sa svim navikama i interesovanjima koja su tada bila važna djeci tog kraja.
Mahala koja pamti dječaka iz komšiluka
Prema onome što pričaju stanovnici naselja, kuća je bila mala, ali je u njoj vladala porodična bliskost. U tom prostoru su, kako se navodi, Haris, majka Hatidža i tetka dijelili svakodnevicu nakon razvoda njegovih roditelja Hatidže i Muhameda. Upravo ta porodična slika danas je dio šireg sjećanja na nekadašnji život u mahali iznad Baščaršije.
Ljudi koji su ga poznavali nisu ga doživljavali kao nekoga ko će jednog dana puniti dvorane i biti jedno od najprepoznatljivijih imena regionalne muzike. Za njih je on bio dječak iz kraja, dio lokalne raje, neko koga su viđali na ulici, uz igru i druženje, dok je život tek počinjao da dobija svoj pravac.
Jedan stariji stanovnik naselja sažeo je to jednostavno, gotovo kao da pokazuje na mjesto koje više ne postoji: „Evo, tu vam je Haris odrastao, tu je bila jedna mala kuća.“ Ta rečenica danas zvuči kao kratko podsjećanje na vrijeme kada je cijela priča bila zatvorena unutar nekoliko ulica, mnogo prije koncerata, velikih nastupa i muzičkog uspjeha.
Takve promjene nisu rijetkost u starim sarajevskim mahalama. Kako grad raste i mijenja se, mnogi objekti gube prvobitnu namjenu, a mjesta koja su nekad bila porodični domovi postaju poslovni prostori, zgrade ili, kao u ovom slučaju, smještaj za posjetioce. Ipak, lokalna sjećanja često ostaju mnogo duže od zidova.
Prije muzike, sport i harmonika
Iako je kasnije gotovo potpuno svoj život vezao za muziku, Haris je u djetinjstvu pokazivao i druge interese. Komšije ga pamte kao dječaka koji je volio fudbal, dobro skijao i rado učestvovao u svemu što je podrazumijevalo kretanje, druženje i takmičarski duh. U tom nizu zanimanja harmonika je zauzimala posebno mjesto.
Prema sjećanju jednog starijeg stanovnika, porodica je priželjkivala drugačiji, sigurniji životni put za njega, dok ga je muzika privlačila mnogo više. Taj detalj je važan jer pokazuje da Harisov kasniji uspjeh nije bio slučajan skok, nego put koji je nastajao iz ranog interesa i upornosti, uprkos očekivanjima okoline.
Komšije ga iz tog vremena opisuju kao omiljenog mladića, nekoga ko je bio dio svakodnevnog života mahale i ko je rano pokazivao talenat. Harmonika i pjevanje, kako se navodi u priči, postepeno su postali njegova stvarna profesionalna staza, a sve ostalo ostalo je dio vremena kada je još uvijek bio samo dječak iz komšiluka.
Odlazak iz mahale za njega je, prema toj priči, značio i početak drugog života. Iz lokalnog okruženja i dječijih druženja prešao je na put koji ga je vodio prema ozbiljnom bavljenju muzikom, a zatim i prema publici mnogo većoj od sarajevskog komšiluka. Za njegove stare susjede to je bio prirodan razvoj događaja, ali i trenutak kada je jedan poznati glas zauvijek napustio njihovu ulicu.
U njihovom pamćenju ostao je, međutim, baš onakav kakav je bio prije svega toga: dječak koji je trčao, igrao fudbal, skijao i vježbao harmoniku. Ta slika danas ima posebnu težinu jer dolazi iz vremena kada niko nije mogao pretpostaviti koliko će daleko njegova karijera otići.
Od porodičnog doma do apartmana za turiste
Najveća promjena, ipak, dogodila se na samoj lokaciji. Stara porodična kuća nestala je, a na njenom mjestu sagrađen je novi objekat. Prema riječima sagovornika, taj novi objekat je kasnije prodat, a prostor je dobio komercijalnu funkciju i pretvoren je u apartmane za turiste.
Za one koji danas borave na toj adresi, prostor vjerovatno izgleda sasvim običan, bez posebne veze s nekadašnjim životom porodice Džinović. Ali stariji ljudi iz mahale znaju da je tu nekada bila kuća u kojoj je odrastao jedan od najpoznatijih pjevača s prostora bivše Jugoslavije. Upravo ta razlika između današnjeg izgleda i prošlog značenja daje priči posebnu težinu.
Komšije, međutim, nisu zaboravile ko je tu odrastao. Njihova sjećanja nisu samo priča o poznatom imenu, nego i o vremenu kada je cijela mahala bila povezana bližim susjedskim odnosima, jednostavnijim ritmom života i svakodnevicom u kojoj su se svi poznavali. Takva mjesta često čuvaju više istorije nego što se vidi na prvi pogled.
Jedan od ljudi koji ga pamti iz tog perioda rekao je i da bi voljeli da ih Haris nekada ponovo posjeti. U toj želji nema ni pretjerivanja ni spektakla, nego obična ljudska potreba da se prizna porijeklo i sačuva veza s mjestom na kojem je nešto važno počelo. Za mahalu iznad Baščaršije, to mjesto ostaje dio identiteta, čak i kada mu se fizički trag izgubi.
Upravo zato priča o srušenoj kući nije samo priča o jednom objektu. Ona je i podsjećanje na djetinjstvo, na porodični život u malom prostoru, na komšiluk koji pamti i na karijeru koja je izrasla iz jedne sasvim obične sarajevske ulice. Na tom mjestu danas su apartmani, ali u sjećanjima starijih stanovnika i dalje stoji dječak koji je nekada tu bio samo Haris iz mahale.
