Na obali rezervoara Sejhan u turskoj regiji Adana, nakon dugotrajne suše i pada vode na svega 16 posto kapaciteta, ponovo su se ukazali grobovi sela Topalak, mjesta potopljenog prije više od sedam decenija.
To nije bio tek još jedan prizor iz niza posljedica sušne godine, nego trenutak koji je mnoge stanovnike podsjetio na porodično porijeklo, izgubljeni krajolik i selo koje je gotovo nestalo s karte, ali ne i iz sjećanja. Kada su se nadgrobni spomenici ponovo pojavili iz ispucale obale i mulja, ljudi su dolazili sa cvijećem, svijećama i molitvama, kao da su pred sobom imali privremeno otvoren prolaz prema vlastitoj prošlosti.
Topalak je jedno od naselja koje je sredinom prošlog vijeka ustupilo mjesto velikom razvojnom projektu. Izgradnja brane na rijeci Sejhan bila je zamišljena kao važan korak za unapređenje poljoprivrede i proizvodnju električne energije, što je u to vrijeme nosilo snažan simbol modernizacije. Ali iza te slike napretka ostala je i druga, teža strana priče: potopljena domaćinstva, izgubljena zemljišta i groblje koje je generacijama služilo kao mjesto posljednjeg ispraćaja.
Decenijama je to groblje postojalo uglavnom u pričama starijih, u porodičnim sjećanjima i u tihim razgovorima o mjestu koje je nestalo pod vodom. Ove godine suša je promijenila izgled područja i omogućila da se tragovi prošlosti ponovo pokažu. Stari spomenici, nagriženi vremenom i obrasli mahovinom, izronili su kao nijemi svjedoci života koji je nekada bio ukorijenjen na obali Sejhanskog rezervoara.
Sjećanja koja je voda dugo skrivala
Iako su natpisi na mnogim nadgrobnim spomenicima danas jedva čitljivi, samo njihovo pojavljivanje bilo je dovoljno da izazove snažnu emocionalnu reakciju. Mještani su dolazili na obalu, zastajali u tišini i posmatrali mjesto koje je ponovo izronilo iz vode, svjesni da gledaju u ostatke prostora gdje su sahranjeni njihovi preci. Za mnoge od njih to nije bila samo neobična posljedica niskog vodostaja, nego susret s dijelom porodične i lokalne istorije.
Faruk Ajdin, lokalni ribar, opisao je koliko je ovaj prizor snažno odjeknuo među ljudima koji žive uz rezervoar. On je rekao: “Ova godina je bila najgora koju pamtimo. Voda se povukla i groblje je ponovo izronilo. Ovi grobovi predstavljaju naše pretke.
Kada smo ih ugledali, svi smo došli da se pomolimo.” Njegove riječi prenose atmosferu u kojoj se nije govorilo samo o suši, nego i o osjećaju dužnosti prema onima čiji su životi ostali vezani za Topalak i nakon što je selo potopljeno.
Takvi prizori ujedno otvaraju i jedno šire pitanje: kako zajednice čuvaju uspomenu na mjesta koja su fizički nestala. U slučaju Topalaka, sjećanje nije prekinuto ni nakon što je voda prekrila selo. Ono je nastavilo da živi kroz porodične priče, posjete obali i povremena okupljanja kada bi se vodostaj mijenjao. Ovoga puta, međutim, povlačenje vode je toliko izraženo da je prošlost ponovo postala vidljiva golim okom.
Među onima koji su došli na obalu bila je i Neslihan Čam. Iako, kako je rekla, među tim grobovima nema njenih najbližih, prizor ju je duboko pogodio. “Ovo je trenutak koji se ne može opisati riječima. Kada se voda vrati, oni ponovo nestaju. Čak i čamci se koriste da bi se prišlo grobovima i ostavljale molitve,” rekla je, opisujući neobičnu svakodnevicu koja se pojavila zajedno s povlačenjem vode.
U tom iskazu vidi se koliko je veza između ljudi i mjesta ovdje složena. Grobovi nisu važni samo kao arhivski tragovi prošlosti, nego i kao prostor gdje se obnavlja osjećaj pripadnosti. Kada voda padne, otvaraju se slike koje su dugo bile skrivene; kada nivo ponovo poraste, te slike ponovo nestaju. Zato svaki povratak groblja na površinu ima gotovo ritualni karakter i za starije i za mlađe stanovnike tog područja.
Na takvim mjestima vrijeme ne teče ravnomjerno. Jedan dio istorije ostaje u pričama, drugi u zemlji, a treći u naglim promjenama pejzaža koje donosi klima. Zato prizor iz Adane prevazilazi lokalnu egzotiku i postaje podsjetnik na to koliko prirodne prilike mogu otvoriti stare rane. Suša je iznijela na vidjelo nešto što je generacijama bilo skriveno, ali je istovremeno pokazala koliko su uspomene čvrsto vezane za prostor.
Ono što se dogodilo uz Sejhan ne može se posmatrati samo kao prolazna posljedica sušne godine. U izvještaju je jasno naznačeno da klimatske promjene sve češće donose suše, a Turska se, prema navodima iz izvora, suočava s jednim od svojih najvećih izazova u tom pogledu. Posljedice se ne mjere samo u padu vodostaja, nego i u životima ljudi koji zavise od zemlje, vode i stabilnih sezonskih uslova.
Za poljoprivrednike to može značiti slabije prinose, a za ribare neizvjesniji radni dan. Za zajednice koje žive oko rezervoara to znači i promjenu svakodnevnog ritma, jer se obala doslovno mijenja pred očima. Zato groblje Topalaka ima i simboličku dimenziju: ono podsjeća da veliki infrastrukturni projekti, iako pokrenuti u ime razvoja, ostavljaju dugoročne posljedice na prostor, sjećanje i osjećaj pripadnosti.
Fotografije koje su objavili mediji prikazuju nadgrobne spomenike kako izviru iz suhog tla, a reakcije na taj prizor variraju od nelagode do smirenosti. Nekima je slika djelovala gotovo sablasno, dok su je drugi doživjeli kao priliku da se približe precima i odaju poštovanje. Upravo u tom rasponu osjećanja leži snaga događaja: voda je nakratko povukla granicu između prošlosti i sadašnjosti.
Za Topalak i ljude povezane s njim, ovo otkriće neće trajati. Kako se jezero bude ponovo punilo, grobovi će opet nestati pod površinom. Ali i takav kratkotrajan povratak dovoljno je snažan da podsjeti na generacije koje su ovdje živjele prije potapanja sela, na one koji su morali otići i na njihove potomke koji i danas dolaze da nađu trag svojih korijena.
U tišini nakon molitvi i razgovora, obala Sejhanskog rezervoara ostaje mjesto na kojem se prošlost nakratko vratila među žive. Za mještane Topalaka to znači još jednu priliku da zastanu, pogledaju prema vodi i prepoznaju da se ispod njenih površina i dalje nalaze priče koje oblikuju njihovu sadašnjost.
