Njihova priča je toliko dirljiva da izaziva suze i malo je vjerovatno da će izblijediti iz sjećanja.
Gotovo trideset godina prošlo je od tragičnog završetka snažne ljubavne priče, priče o Srbinu Bošku Brkiću i muslimanki Admiri Ismić, poznatoj i kao “sarajevski Romeo i Julija”, čiji su životi prekinuti.
Cijelu sedmicu beživotna tijela ovih osoba ostala su netaknuta na Vrbanja mostu, smještenom na pustoj “ničijoj zemlji”. Opsjednuta slika njihovih nepomičnih oblika zaključanih u konačnom zagrljaju brzo se proširila širom svijeta.
U nastojanju da pobjegnu od haosa koji je zahvatio njihovu naciju, ovi pojedinci, koji su imali samo 25 godina, tragično su izgubili živote 18. maja 1993. godine na Vrbanja mostu, a njihova beživotna tijela ostala su na ulici mučnih sedam dana. trajanje.
Uprkos ogromnim izazovima koje su predstavljale njihove različite nacionalnosti u vrijeme kada su takve zajednice bile gotovo nezamislive, mladi par, duboko zaljubljen, krenuo je na putovanje planiranja vjenčanja i smišljanja bijega od opresivne stvarnosti.
U poslijepodnevnim satima tog kobnog dana, dvije osobe, Srbin i Bosanka iz Sarajeva, našle su se kako postaju moderni Romeo i Julija, tražeći bijeg od svojih okolnosti.
Njihov susret dogodio se tokom sarajevske Olimpijade, a odatle je njihovo prijateljstvo preraslo u duboku ljubav koja je opstala, uprkos nemilosrdnom bombardovanju granata glavnog grada Bosne i Hercegovine.
Nakon početka sukoba u Bosni i Hercegovini, odlučili su da napuste grad u potrazi za prihvatljivijom sredinom, gdje će njihova ljubav biti oslobođena osuđivanja i gdje ne bi morali podnijeti teret nošenja prvog i prezimena spuštene glave.
Admira, Boškova srednjoškolska draga, bila je jedina osoba koju je imao u Sarajevu. Uprkos tome, odlučio je da ostane u gradu zbog nje. Zauzvrat, ona je izrazila želju da ga prati u Srbiju.
Uz pomoć zajedničkog poznanika, zajednički su donijeli odluku da pobjegnu iz opkoljenog Sarajeva, krenuvši na put ka slobodi 18. maja 1993. godine.
Ne čekajući da padne noć, krenuli su u 17 sati, u uvjerenju da je primirje još na snazi. Međutim, njihov put je prekinut na mostu Vrbanje kada je snajperski metak prvi pogodio Boška, a potom i Admiru.
U posljednjim trenucima vukla se prema beživotnom Boškovom tijelu, čvrsto ga zagrlivši prije nego što je udahnula posljednji dah. Nedelju dana njihova tela su ostala netaknuta u pustoj “ničijoj zemlji”. Na kraju su stigli vojnici Vojske Republike Srpske koji su preuzeli njihove posmrtne ostatke i položili ih na groblje u Lukavici.
Tragični prizor beživotnih tijela Romea i Julije, isprepletenih u zagrljaju na sarajevskom mostu, privukao je globalnu pažnju i proširio se po kontinentima.
Admirinim roditeljima je trebalo puna dva dana da otkriju tragične vijesti o preranoj smrti njihove kćeri.
Nakon završetka rata 1996. godine, Admirini roditelji su pokrenuli inicijativu da ispoštuju njihove želje i prenijeli su njihove posmrtne ostatke na sarajevsko groblje Lav, gdje su položeni rame uz rame.
O njihovom postojanju pisani su brojni izvještaji.
Brojni pojedinci posvetili su svoje riječi toj temi, stvarajući pjesme, članke i priče. Među zapaženim djelima bio je članak Kurta Schorka, koji je stekao globalno priznanje nakon što ga je Reuters objavio 23. maja 1993. Utjecaj ovog članka odjeknuo je širom svijeta. Uz to, renomirana sarajevska rok grupa “Zabranjeno pušenje” ovjekovječila je priču svojom pjesmom “Boško i Admira”, dok je Bill Maiden odao počast i vlastitom istoimenom kompozicijom.
Film, zasnovan na njihovoj priči, vješto je režirao John Zaricki.
Priča o sarajevskim Romeu i Juliji zauvijek će ostati urezana u sjećanje Sarajlija, ali i Srba, Hrvata, Bosanaca i Hercegovaca. To je priča koja je dirnula srca ljudi širom svijeta koji su saznali za njihovu tragičnu ljubavnu priču.
Do sada je nedostajalo odgovornost za ubistvo Boška i Admire, a istraga nije vođena.
