Priča o Zorici Karanović godinama je budila emocije kod čitalaca širom regiona jer nosi univerzalnu poruku o borbi, nadi i granici između nauke i duhovnosti.
- Kako je svojevremeno pisao Blic, sudbina ove doktorke socijalne psihologije pokazuje koliko život može da se promijeni onda kada se čovjek nađe na samom rubu, suočen sa strahom od gubitka svega poznatog. Njeno iskustvo ne govori samo o bolesti, već o unutrašnjoj snazi, majčinskoj vjeri i susretima koji dolaze u trenutku kada se najmanje očekuju.
Zorica Karanović je godinama gradila akademsku i profesionalnu karijeru. Bila je prepoznata kao psiholog, književnica i novinarka, žena koja racionalno sagledava svijet i koja vjeruje u snagu znanja. Međutim, njen privatni život doživio je nagli lom onda kada su se pojavili prvi simptomi bolesti, tiho i gotovo neprimjetno. Bez jasnog povoda počela je naglo da mršavi, mučnina je postala stalni pratilac, a povraćanje i gubitak apetita svakodnevica. Umor ju je lomio do te mjere da su i najjednostavniji poslovi postajali nepremostiva prepreka.
- Godine su prolazile u neizvjesnosti. Prema pisanju Kurira, Zorica je obišla čak pet različitih ljekara, tražeći odgovor koji nikako nije dolazio. Nalazi su bili zbunjujući, dijagnoze nejasne, a terapije bez efekta. Sama je to razdoblje opisivala kao stanje potpune izgubljenosti, trenutak kada tijelo šalje jasne signale da nešto nije u redu, ali medicina ne nudi objašnjenje. U tom periodu njeno zdravstveno stanje se toliko pogoršalo da su i najbliži počeli razmišljati o najcrnjem ishodu. Biranje fotografije za spomenik bilo je nešto što se izgovaralo šapatom, ali je visilo u vazduhu kao teška istina.
U tim trenucima posebnu ulogu imala je njena majka. Dok su drugi gubili nadu, majčine riječi bile su jednostavne, ali snažne. Vjerovala je da će njena kćerka živjeti, bez obzira na sve nalaze i prognoze. Te rečenice su se Zorici duboko urezale u svijest i postale jedina slamka za koju se hvatala kada bi ostajala sama sa strahovima. Upravo ta bezuslovna vjera, kako je kasnije priznala, držala ju je u životu u trenucima kada se činilo da se sve raspada.
- Suočena sa mišlju da bi joj moglo preostati malo vremena, zamolila je majku da je odvede na Zlatibor. To mjesto je za nju oduvijek imalo posebno značenje, simbol mira i tišine. U jednom apartmanu, umotana u ćebe i iscrpljena do krajnjih granica, provela je dane boreći se sa hladnoćom i slabosti. Upravo tamo se desio susret koji je promijenio tok njenog života. Upoznala je Aleksandra Pavlovića, penzionisanog potpukovnika, čovjeka koji se vraćao iz manastira Dubrava. Kada ju je ugledao i čuo njenu priču, postavio joj je pitanje na koje ni sama nije imala odgovor – od čega zapravo boluje.
Njegove naredne riječi bile su kratke, ali odlučne. Rekao joj je da se spremi i da će sutradan doći po nju. Bez velikih objašnjenja, obećao je da će je odvesti na jedno posebno mjesto. Iako fizički slaba, Zorica je odlučila da mu vjeruje. Put ih je vodio kroz kanjon Uvca, a zatim do manastira Dubrava. Tamo su je dočekali iguman Danilo i mati Teodora. Ispovijest, molitva i tišina tog prostora ostavili su snažan utisak na nju. Sutradan se probudila sa neobičnim osjećajem unutrašnje lakoće, kao da se nešto pomjerilo u njoj.
- Kao psiholog, bila je svjesna snage sugestije i psiholoških mehanizama, ali je isto tako osjećala da se dogodilo nešto što prevazilazi racionalno objašnjenje. Kako je kasnije prenosio Večernji list, za nju vjera nikada nije bila suprotstavljena medicini. Naprotiv, smatrala je da se ta dva svijeta mogu i moraju nadopunjavati, jer čovjek nije samo tijelo, već i duh.
- Pravi preokret desio se po povratku u Beograd. Njena majka je u razgovoru sa apotekarkom opisala sve simptome koji su godinama mučili Zoricu. Reakcija je bila trenutna – apotekarka je posumnjala na bakteriju helikobakter pilori. Testiranja su ubrzo potvrdila sumnju, a rezultati su bili toliko loši da su ljekari otvoreno rekli da je pravo čudo kako je uopšte preživjela. Terapija antibioticima započela je odmah i promjene su bile vidljive iz dana u dan. Snaga joj se polako vraćala, a tijelo je konačno reagovalo na liječenje.
Ipak, Zorica nije željela da se zaustavi samo na fizičkom oporavku. Smatrala je da bolest ostavlja trag i na duši. Na jednom kozmetičkom tretmanu čula je priču o manastiru Tumane i igumanu Dimitriju, za kojeg su mnogi tvrdili da pomaže ljudima u najtežim životnim situacijama. Zanimljivo, istog dana dok je večerala sa majkom, na televiziji se pojavio upravo on. Emisija je ponovljena i narednog jutra. Za Zoricu to nije bila slučajnost, već jasan znak.
- Odlazak u Tumane doživjela je kao završni korak svog puta. Kada je ugledala igumana Dimitrija kako prodaje svijeće, prišla mu je i zamolila ga za pomoć. Njegov odgovor bio je kratak i jasan – molitva je tvoja pomoć. Molitva nad moštima Svetog Jakova Tumanskog, kako je sama priznala, donijela joj je dubok unutrašnji mir. Od tog trenutka, njen život je počeo da se mijenja. Pojavljivale su se nove prilike, profesionalni putevi su se otvarali, a ona je osjećala da ponovo živi punim plućima.
Danas, kako navodi Blic u osvrtima na njenu ispovijest, Zorica Karanović ističe da ozdravljenje nikada ne dolazi iz jednog izvora. Vjera joj je dala snagu i nadu, medicina jasnu dijagnozu i terapiju, a zajedno su stvorile temelje za potpuni oporavak. Njena priča ostaje snažan podsjetnik da u trenucima kada se sve čini izgubljenim, rješenje ponekad dolazi kroz spoj onoga što znamo i onoga u šta vjerujemo
