Izjavom da se smatra srbinom muslimanskog porijekla,Meša Selimović je sokirao javnost i izazvao brojne polemike,saznajte više u nsatavku teksta….
Kada se pomene ime Meše Selimovića, prvo što se osjeti jeste dubina. Ne samo u njegovoj prozi, već i u njegovom životu, koji je bio sve osim jednostavan. Rođen u muslimanskoj porodici u Tuzli, u vremenu koje je tražilo jednostavne odgovore na složena pitanja, Selimović je izabrao da ne pristane na nametnute šablone identiteta. Umjesto toga, tražio je svoj put – kroz tihu pobunu, kroz književnost i kroz ličnu istinu.
Njegova izjava da se osjeća kao Srbin, iako je po porijeklu musliman, izazvala je talas reakcija. Za jedne je to bila izdaja, za druge hrabrost. No za njega to nije bio ni čin provokacije ni pokušaj da se svidi bilo kome. To je bila odluka koja je sazrijevala dugo, tiho i bolno, poput rečenica koje je pisao – precizne, teške i istinite.
Veliku ulogu u toj odluci igrala je tragedija iz njegovog života – smrt brata kojeg su bez suda pogubili partizani. Selimović je pokušavao pronaći pravdu, ali ono što je našao bilo je ćutanje, odbijanje i zidovi. To iskustvo ga je duboko ranilo i trajno promijenilo. Osjetio je da u sredini u kojoj je rođen više nema mjesta za njega. Sarajevo je postalo prostor u kojem je bio stranac. Beograd, nasuprot tome, nije ga pitao kome pripada – samo mu je otvorio vrata.
U Beogradu je nastao njegov najpoznatiji roman “Derviš i smrt”, djelo koje ne pripada nijednoj naciji, ali govori svakome ko se ikada osjećao izgubljeno, izdano ili nemoćno pred sistemom. Selimovićeva proza bila je ogledalo njegove unutrašnje borbe – između lične slobode i kolektivnih očekivanja.
Njegovo poimanje identiteta nije bilo uklesano u vjeri, već u jeziku, kulturi i osjećaju pripadnosti. Iako su njegovi preci bili muslimani, on se nije poistovjećivao s vjerskim naslijeđem, jer nije bio vjernik. U vremenu kada pojam “Bošnjak” kao nacionalni identitet nije bio jasno definisan, a religija često bila mjerilo svega, Meša je odabrao da bude ono što je osjećao – ne što su mu drugi govorili da treba biti.
U jednoj prilici, kada mu je postavljeno pitanje zašto se izjašnjava kao Srbin, njegova rečenica bila je kratka, ali snažna: “Do 1941. osjećao sam se kao Srbin. Od tada znam da jesam.” Bila je to granica između djetinjstva i svijeta odraslih, između naivnosti i razočaranja.
Njegova izjava o identitetu možda jeste bila kontroverzna, ali nije bila bez korijena. Bila je zasnovana na iskustvu, na boli, i na promišljenoj potrebi da pripada tamo gdje mu je dozvoljeno da bude ono što jeste. Nije tražio da ga svi razumiju – ali je tražio pravo da bude shvaćen.
Danas, Meša Selimović nije pisac samo jednog naroda. Njegove knjige se čitaju i poštuju u cijelom regionu. I u Srbiji, i u Bosni i Hercegovini, i šire. Njegov glas se prepoznaje jer ne govori o politici, već o čovjeku – o onome što boli, što stvara sumnju, što razdire i gradi. On je pisao o nama svima, bez obzira na ime, naciju ili vjeru.
Njegovo nasljeđe ne staje u nacionalne kutije. Ono pripada književnosti. A književnost, kad je istinita, ne priznaje granice – ni teritorijalne, ni ideološke. Zato je i dalje aktuelan, jer u vremenu kad svi žele da nas svrstaju, on nas podsjeća da imamo pravo da budemo svoji.
Meša je otišao tihim putem, ali ostavio trag koji ne blijedi. I dok neki i danas raspravljaju o tome “čiji je bio”, istina je jednostavna – bio je čovjek koji se usudio misliti drugačije. A to, u svakom vremenu, ostaje najhrabriji čin.
