Vratila sam se s puta umorna, ali raspoložena, jer je moskovska jesen toga dana izgledala gotovo nestvarno lijepa. Sunce je osvjetljavalo lišće koje je već prelazilo u zlatne tonove, a nakon tjedan dana provedenih u hladnom Sankt Peterburgu, povratak u takvu toplinu djelovao je poput malog dara sudbine.
- Let sam uzela ranije nego što je bilo planirano jer je posljednji sastanak otkazan, pa sam odlučila iznenaditi muža i prirediti mirnu večer koja bi nam možda pomogla da ponovno pronađemo izgubljenu bliskost.
Kad je taksi stao ispred zgrade, izašla sam s laganom radošću i osjećajem da će dan imati lijep kraj. No samo nekoliko koraka kasnije, taj se osjećaj raspršio. Ispred ulaza stajao je kamion, a dvojica radnika pažljivo su iznosila nešto što mi je odmah privuklo pogled — moju starinsku komodu, naslijeđenu od bake, dragocjenu i jedinstvenu.
- Isprva sam vjerovala da me oči varaju, ali svaki detalj — rezbarije i mala napuklina na ogledalu — potvrdili su da je to doista moj namještaj. A pored njih stajala je svekrva, sasvim opuštena, kao da nadzire nešto banalno i svakodnevno.
Približila sam se, srce mi je ubrzavalo, a misli su se sudarale. Umjesto odgovora, svekrva me je dočekala iznenađenim osmijehom i neuvjerljivim objašnjenjem da se samo radi o „privremenom premještanju“ zbog nekakvog navodnog renoviranja.Bila sam zbunjena.Bila sam ljuta.I nadasve, osjećala sam se izdanom.
- Pitala sam je zašto iz stana odnosi baš moje stvari i zašto o tome ništa ne znam. Na svaki moj pokušaj razgovora, ona je odgovarala nejasnim frazama i pozivanjem na Andreja — kao da je on sve unaprijed odobrio. Situacija je postala napeta kada su radnici iznosili i moje starinsko pianino, obiteljsku relikviju. Tad sam izgubila strpljenje i jasno naredila da sve spuste.
Radnici su poslušali, ali svekrva je reagirala s bijesom, optužujući me za nezahvalnost. U tom trenutku stigao je Andrej. Na njegovom licu vidjela sam šok i nelagodu, kao da ga je uhvatila na djelu situacija koju je želio izbjeći. Kad sam ga suočila s onim što se događa, počeo je izgovarati rečenicu koju nitko ne želi čuti: „Nije onako kako misliš.“
- Sjela sam s njim u stranu, daleko od svjedoka, i saslušala objašnjenje. Rekao je da se već neko vrijeme osjeća kao da smo se udaljili, da se naš brak pretvorio u rutinu, da putujem previše i da se jedva viđamo. A onda je izrekao ono što me ostavilo bez daha — seli se u drugi grad zbog nove poslovne prilike, a sve je to isplanirao bez mog znanja.Nisam mogla vjerovati da bi donio tako veliku odluku bez razgovora sa mnom.Bilo je bolno čuti da je, umjesto iskrenosti, odabrao skrovit plan.Svekrvina uloga u tome bila je više nego očita.
- Pokušala sam ostati smirena i objasnila mu da nema pravo uzimati moje obiteljske predmete. Rekla sam mu da će ponijeti samo ono što smo zajedno kupili, a ne ono što je bilo dio moje povijesti. Također sam mu jasno dala do znanja da ću sutra pokrenuti razvod — ne iz osvete, nego zato što sam shvatila da naš brak više ne postoji.
Kad sam ušla u stan, zatekla sam nered. Izvučene ladice, razbacane stvari, kao da je netko bez poštovanja kopao po mom životu. Sjela sam na krevet i prvi put istinski osjetila težinu svega što se dogodilo.Sedam godina zajedničkog života raspalo se u jednom poslijepodnevu.Najviše me boljelo to što je Andrej dopustio da njegova majka preuzme kontroluShvatila sam da je ovo kraj koji se možda već dugo nazirao.
- Kasnije je došla moja majka, zabrinuta zbog mog drhtavog glasa preko telefona. Njezin zagrljaj bio je prva stvar koja me tog dana istinski smirila. Shvatila sam da je dom tamo gdje te ljudi vole, poštuju i nikad ne pokušavaju poniziti ili potajno uzeti ono što ti pripada.
I dok sam gledala mamu kako sprema vrećicu s namirnicama na kuhinjski stol, osjetila sam prvi tračak smirenosti. Život ide dalje, a ponekad je potrebno izgubiti ono što je odavno bilo mrtvo da bi se otvorio prostor za nešto novo, iskreno i istinski tvoje
