U današnjem članku donosimo potresnu i gotovo nevjerovatnu priču koja nadilazi granice mašte. U jednom zaboravljenom kutku Rusije, tačnije u gradu Nižnji Novgorod, odvijala se decenijama skrivena stvarnost koja bi mnogima djelovala kao scenarij iz horor filma.
- Ipak, ono što se zaista dešavalo unutar zidova jedne neugledne kuće nije bila fikcija – već zastrašujuća realnost koju je skrivao jedan naizgled običan čovjek.Stanovnici tog kraja poznavali su Anatolija Moskvina kao tišeg, povučenog, ali izuzetno obrazovanog čovjeka. Bio je poznat po svojoj inteligenciji, govorio je više od deset jezika, i smatrao se stručnjakom za lokalnu istoriju, naročito za pogrebne običaje. Njegova interesovanja za groblja i mrtve doživljavana su kao neobična, ali u okviru njegovog naučnog rada – većina ljudi ga je smatrala ekscentričnim, ali nimalo opasnim.
Međutim, iza fasade intelektualca krila se mračna opsesija. Ono što je javnosti godinama promicalo, bio je njegov uznemirujući hobi – pod okriljem noći, Anatolij je posjećivao groblja i iskopavao tijela mladih djevojčica. Njegova namjera nije bila destruktivna u klasičnom smislu – nije ih povređivao nakon smrti, već ih je “pripremao” za život u svom stanu. Korištenjem mješavine soli i sode bikarbone, pokušavao je da očuva njihova tijela, sprečavajući raspadanje. Ispunjavao bi ih krpama, kako bi zadržala oblik, a zatim ih odijevao u razne haljinice, stavljajući im perike, čarape, pa čak i ubacivao muzičke kutije u njihov grudni koš. U očne duplje ubacivao je dugmad ili staklene oči, dajući im jezivu iluziju života.
U svom poremećenom umu, Moskvin nije mislio da čini zlo. Smatrao je da te djevojčice nisu samo tijela, već njegovi prijatelji. Vodio je razgovore s njima, gledao crtiće, slavio im rođendane i provodio dane kao da su žive. Vjerovao je da ih je “spasio” iz hladne, tihe smrti. Ono što je za ostatak svijeta bila monstruozna rutina, za njega je bio čin nježnosti i brige.
Godine 2011., kada su se njegovi roditelji vratili s puta i otvorili vrata njihovog stana, dočekao ih je prizor koji nijedan roditelj ne može ni zamisliti. Desetine mumificiranih tijela, pažljivo raspoređenih po prostorijama, izgledale su poput lutaka. No, smrad i raspadanje su otkrivali istinu. Pozvana je policija, a ubrzo su slike unutrašnjosti stana obišle cijeli svijet, izazvavši šok i nevjericu.
- Čak i najiskusniji istražitelji jedva su ostajali pribrani pred prizorima koji su ih dočekali. Redovi raspadnutih dječjih tijela, neka sa mehaničkim dijelovima u sebi, predstavljali su mračan rezultat opsesije koja je prešla granicu razumljivog i prihvatljivog.
Na sudu, Moskvin nije iskazao kajanje. Tvrdio je da su mu u snovima te djevojčice dolazile i molile da ih spasi. Njegovo uvjerenje da im pruža “novi život” bio je dokaz duboke psihičke bolesti. Sudski vještaci su zaključili da nije sposoban za suđenje i smješten je u psihijatrijsku ustanovu, gdje se i danas nalazi.
Ovaj slučaj pokrenuo je brojna pitanja o granici između naučne radoznalosti i patološke opsesije. Stručnjaci naglašavaju da je potrebno više pažnje posvetiti osobama koje se bave izolovanim i neobičnim oblastima istraživanja, jer psihički poremećaji često ostaju neprepoznati dok ne bude prekasno. U slučaju Moskvina, godinama je bio posmatran kao “čudan, ali bezopasan”. Međutim, istina je bila daleko mračnija.
Priča Anatolija Moskvina postala je simbol kako znanje, intelekt i obrazovanje ne znače nužno i moralnu stabilnost. Iza zatvorenih vrata, u tišini jednog običnog ruskog stana, razvijala se priča koja je ostavila dubok trag ne samo u lokalnoj zajednici, nego i u globalnoj javnosti. Ona je podsjetnik da se najjezivije priče ne dešavaju uvijek u fikciji – ponekad žive odmah pored nas, skriveno, u tišini, čekajući da budu otkrivene.
