Usnija Redžepova ostala je upisana u kolektivno pamćenje kao žena čiji je glas imao snagu da podigne, ali i da rasplače. Njena interpretacija narodne i starogradske pjesme bila je prožeta emocijom kakvu rijetki nose u sebi iskrenom, snažnom i ogoljenom do kraja.
- Dok je na sceni djelovala dostojanstveno i stabilno, iza reflektora se odvijala tiha, teška borba u kojoj su se miješali bolest, razočaranje i osjećaj izdaje. Posljednje godine njenog života bile su obilježene fizičkim propadanjem, ali i dubokom unutrašnjom boli koja ju je, prema svjedočenjima bliskih ljudi, slomila gotovo isto koliko i sama bolest.
U javnosti je Usnija godinama važila za ženu koja stoji čvrsto, bez obzira na okolnosti. Njen brak sa harmonikašem Svetomirom Šešićem Šeletom često je predstavljan kao primjer dugovječne estradne zajednice.
- Više od tri decenije proveli su zajedno, gradili život, karijeru i imovinu. Spolja je sve izgledalo stabilno, gotovo idealno, ali stvarnost je bila daleko složenija. Pred kraj života, kada je već vodila tešku borbu sa najagresivnijim oblikom raka pluća, Usnija je shvatila da je ostala sama i u onom dijelu života u kojem je očekivala najviše razumijevanja.
Prema riječima njenih kolega i prijatelja, upravo su sporovi oko imovine i kuće na Dušanovcu ostavili najdublji trag. U trenutku kada je bila iscrpljena bolešću, suočila se s pritiscima i zahtjevima koji su je emotivno dotukli. Ljudi koji su joj bili najbliži svjedočili su da je osjećaj izdaje bio snažniji od fizičkog bola. Nije joj bilo do života, govorili su oni koji su je posjećivali u tom periodu, jer se u njenim mislima neprestano vraćala slika povjerenja koje je, po njenom osjećaju, bilo pogazeno.
- O ovim događajima pisali su i domaći mediji, a posebno je u jednom od tekstova istaknuto kako je Usnija posljednje godine provela u dubokoj tišini, povučena i razočarana. Prema navodima Kurira, bliski ljudi su tvrdili da ju je emocionalni stres dodatno iscrpio i ubrzao pogoršanje zdravstvenog stanja. Ovakvi navodi otvorili su širu raspravu u domaćoj javnosti o tome koliko emotivne traume mogu uticati na tok teških bolesti, naročito kod ljudi koji su cijeli život davali sebe drugima.
Borba sa bolešću trajala je više od tri godine. Posljednje mjesece provela je u Kliničko-bolničkom centru u Beogradu, gdje je stanje postajalo sve teže. Svakodnevni bolovi, otežano disanje i nagli gubitak tjelesne težine učinili su da je čak i najbliži ponekad jedva prepoznaju. Kopnila je pred očima, ali svijest joj je ostala bistra do samog kraja. U rijetkim razgovorima koje je tada vodila, nije krila strah, ali ni želju za životom. Govorila je o borbi, o nadi, ali i o tome da osjeća kako joj tijelo polako otkazuje.
- Njene koleginice sa estrade bile su uz nju koliko su mogle. Dijelile su s njom uspomene, podsjećale je na lijepe trenutke, na putovanja, nastupe i godine kada je scena bila njen drugi dom. Jedna od njih kasnije je priznala da nije ni slutila da će njihov posljednji razgovor biti oproštaj. Tišina koja je ostala nakon njene smrti bila je teža od svake riječi, jer je Usnija otišla bez pompe, onako kako je i željela – tiho.
- O njenoj bolesti i posljednjim danima pisao je i RTS, osvrćući se na njenu karijeru, ali i na dostojanstvo s kojim je podnijela najteže trenutke. U tim osvrtima naglašeno je da je Usnija Redžepova bila primjer umjetnice koja nije tražila sažaljenje, niti je javno iznosila lične patnje, već je do posljednjeg daha nastojala sačuvati privatnost i mir. Upravo ta tišina, kako su naveli domaći novinari, govori više od bilo kakve javne ispovijesti.
Jedna od najpotresnijih odluka koju je donijela pred kraj života odnosila se na njenu sahranu. Iako je prvobitno bilo planirano da počiva pored supruga, Usnija je to izričito odbila. Tražila je da bude sahranjena daleko od njega, u rodnoj Makedoniji, među svojima. Ta odluka nije bila trenutni hir, već plod dubokog razočaranja koje je nosila u sebi. Željela je mir, čak i nakon smrti, i da njeno posljednje počivalište bude mjesto na kojem se osjećala pripadno.
- Njena posljednja želja ispunjena je 1. oktobra 2015. godine, kada je sahranjena u Skoplju, na muslimanskom dijelu groblja Butel. Oproštaj je bio skroman, bez velikih govora i kamera. Prisustvovali su samo članovi porodice i nekolicina bliskih prijatelja i koleginica. Među njima su bile žene koje su s njom dijelile i scenu i život, koje su razumjele njenu tišinu i poštovale njenu odluku da ode dostojanstveno.
Prema pisanju Blica, upravo takav ispraćaj bio je u potpunosti u skladu s njenim karakterom. Usnija nije voljela lažnu patetiku, niti je željela da se njena smrt pretvori u spektakl. Njena priča, kako su naveli domaći novinari, ostaje snažna opomena da iza velikih imena često stoje lomovi koje javnost nikada u potpunosti ne vidi.
Danas, kada se govori o Usniji Redžepovoj, govori se o umjetnici koja je ostavila neizbrisiv trag, ali i o ženi koja je u tišini nosila teret bolesti i izdaje. Njena sudbina podsjeća da slava ne štiti od bola, niti uspjeh garantuje mir. Ono što ostaje jesu pjesme, uspomene i lekcija o dostojanstvu – čak i onda kada život postane najteža pjesma koju treba otpjevati do kraja
