- Ona je pričala da je mala ostala sama, bez mame, i tako prolazila kroz svasta, dok su se njeni vršnjaci igrali ona je morala da radi..
To razdoblje traje od proljeća do jeseni. Jasno se sjećam tih ljetnih mjeseci mog djetinjstva, kada je odmor značio čežnju za slobodom. Pa ipak, ustao sam u dva ili tri i trideset ujutro u potrazi za gljivama – to je bila naša proljetna aktivnost. Skupljali smo te gljive, uživajući u tome, jer su nam rekli da ih Talijani vole. Brali smo i crvotočne i sušili ih na fosni. Razlog za taj trud je bila uštedjeti dovoljno novca za nabavu materijala za haljinu ili možda sandale, kako bi imala nešto novo, što bi se reklo. Krenuli bismo rano proći šumskim stazama prije svih. Po povratku, kad je svanulo, morali smo čuvati krave. To je za mene bilo najstrašnije more obaveza.
- Jutro je moralo početi prilično rano jer su vodu morali donijeti kasnije, oko osam ili osam i trideset, vrijeme koje se naziva obadanje. Ovo je razdoblje obilježeno velikom vrućinom, zbog koje ljudi podivljaju, jure, lete ili trče u posjet drugima. Poslije bismo ih vodili na pojilište i vraćali kući. Tek što sam se vratio, rekli bi mi: “A sad nosi doručak na tamo polje”, koje je bilo udaljeno nekih 2-3 kilometra, za radnike ili mog djeda. Zatim, kad sam se vratio i tako dalje, činilo se kao beskrajni ciklus, ili mi se barem tako činilo, s obzirom na moje osjetljivo zdravlje i veliku energiju. Moj otac, kojeg tada nisam u potpunosti razumio i često sam ga vrijeđao, znao je na jakobinskom jeziku koji se tada koristio kod nas:
“O, dijete, dijete, ako ti Bog ne da taj mali talent”, izrekavši primjedbu s dozom sarkazma: “Umrli biste od gladi.” Sada, međutim, inzistira: “Moraš učiti. Prema riječima Goce Lazarević, on je među rijetkim pojedincima sa sela koji je dosljedno isticao važnost obrazovanja, pozivajući nas da širimo vidike i težimo poboljšanju za sebe i svoje zajednice Njegove su ideje bile progresivne.
