U današnjem članku ćemo govoriti o problemu koji se često zanemaruje, a može imati ozbiljne posljedice po zdravlje visok nivo šećera u krvi, poznat i kao hiperglikemija.
- Riječ je o stanju koje se najčešće razvija neprimjetno, tiho i bez očiglednih simptoma, zbog čega mnogi ljudi nisu ni svjesni da im organizam šalje upozorenja. Tek kada nivo glukoze značajno poraste, simptomi postaju izraženiji, ali tada je često već došlo do određenih komplikacija.
Jedan od prvih znakova na koje tijelo reaguje jeste pojačana žeđ. Iako mnogi ovaj simptom pripisuju vrućini, umoru, nedostatku sna ili stresu, stručnjaci ističu da stalna potreba za unosom tečnosti može biti jasan indikator da nešto nije u redu s ravnotežom glukoze. Kada se nivo šećera u krvi poveća, bubrezi pokušavaju izbaciti višak putem mokraće, što dovodi do učestalog mokrenja i dehidratacije. Kao odgovor na gubitak tečnosti, javlja se intenzivna žeđ.
Problem se dodatno komplikuje kada osoba, nesvjesna stanja, pokušava utažiti žeđ zaslađenim napicima, gaziranim sokovima ili energetskim pićima. Ovi proizvodi samo dodatno podižu nivo glukoze i stvaraju začarani krug – što više šećera unosimo, to se više osjećamo žedni i iscrpljeni. Time se stanje pogoršava i povećava se rizik od ozbiljnih zdravstvenih posljedica.
Prema mišljenju stručnjaka, kombinacija stalne žeđi i učestalog mokrenja treba biti dovoljan razlog za odlazak na laboratorijsku analizu krvi. Jednostavna provjera može pokazati da li se osoba nalazi u fazi predijabetesa, kada se stanje još uvijek može držati pod kontrolom, ili je riječ o dijabetesu, koji zahtijeva redovno praćenje i terapiju. Važno je naglasiti da osobe koje već žive s dijabetesom moraju ovu pojavu shvatiti kao upozorenje da se nivo šećera opasno povećao.
- Osim žeđi, među simptomima koji mogu ukazivati na hiperglikemiju su i pojačana glad, glavobolja, zamućen vid, umor, kao i sporije zarastanje rana. Mnogi ove simptome pripisuju užurbanom načinu života, ali upravo njihova postepenost i blagost čine ovo stanje opasnim. Kako organizam polako razvija toleranciju na promjene, bolest u pozadini tiho napreduje.
Ako se visok nivo šećera ne kontroliše, mogu se razviti ozbiljne komplikacije. Jedna od njih je dijabetička ketoacidoza, potencijalno životno ugrožavajuće stanje koje nastaje kada tijelo, bez dovoljno insulina, počne razgrađivati masti i time proizvodi kiseline koje mijenjaju pH vrijednost krvi. Na duže staze, hiperglikemija može oštetiti krvne sudove, nervni sistem, bubrege, pa čak dovesti i do sljepila ili problema sa zarastanjem rana.
- Zdravstveni radnici iz regiona sve češće upozoravaju da pacijenti dolaze na pregled tek kada su simptomi izraženi i kada je šteta već nastala. Rani signali, kao što su žeđ i zamućen vid, često se ignorišu, što potvrđuje važnost edukacije i preventivnih pregleda. Ljudi moraju naučiti da prepoznaju šta im tijelo govori i djeluju dok još ima vremena.
Kao ključni faktor u borbi protiv dijabetesa ističe se stil života. Pravilna ishrana i redovno kretanje ne samo da mogu pomoći u kontroli postojećeg stanja, već i u njegovoj prevenciji. Preporučuje se smanjiti unos rafinisanih ugljikohidrata, brze hrane i zaslađenih pića, te povećati konzumaciju povrća, voća i vode. Naučna istraživanja potvrđuju da zdrava ishrana može spriječiti i do 80% slučajeva dijabetesa tipa 2.
Takođe, fizička aktivnost ima značajnu ulogu. Redovne šetnje, lagane vježbe ili aktivnosti poput plivanja i vožnje bicikla mogu poboljšati osjetljivost organizma na insulin i pomoći u održavanju zdrave tjelesne težine. Loše navike, poput pušenja i konzumiranja alkohola, dodatno pogoršavaju stanje. Pušači, na primjer, imaju čak do 40% veći rizik od razvoja dijabetesa tipa 2.
Ohrabrujuće je što i male promjene u svakodnevnim navikama mogu imati veliki uticaj. Čak i jednostavne radnje poput šetnje nakon obroka, izbjegavanja gaziranih sokova ili zamjene slatkih napitaka običnom vodom doprinose stabilizaciji nivoa šećera. Ključ je u dosljednosti, a ne u drastičnim mjerama.
Za osobe koje već imaju dijabetes, od suštinske je važnosti redovno praćenje stanja i pridržavanje terapije. To uključuje ne samo mjerenje glukoze, već i povremene kontrole funkcije bubrega, vida i krvnih sudova. Saradnja s ljekarima, uz disciplinovano ponašanje, omogućava dug i kvalitetan život čak i s hroničnim bolestima.
Na kraju, treba imati na umu da je žeđ više od običnog signala potrebe za vodom – ona je poruka tijela da se dešava nešto ozbiljno. Brza reakcija, svijest o simptomima i usvajanje zdravih navika mogu učiniti veliku razliku. Hiperglikemija nije nešto što treba ignorisati, ali uz pravilan pristup može se držati pod kontrolom i spriječiti teže posljedice.
