U današnjem članku pogledajte jako zanimljive fotografije djevojke koja je uz finansijsku pomoć tetke totalno promjenila svoj fizički izgled….
Godinama sam se gledala u ogledalu i osjećala kao da lice koje vidim nije zaista moje. U društvu sam bila vesela, nasmijana, pristojna – ali duboko u sebi, nosila sam ogromnu nesigurnost. Moj nos bio je izvor te nesigurnosti. Možda to nekome zvuči površno, ali svaki put kad bih pričala s nekim, osjećala sam kao da me ne gledaju u oči, već direktno u tu nesavršenost.
Moja tetka iz Amerike je jedina osoba kojoj sam ikada otvoreno rekla koliko me to opterećuje. Nikada me nije osuđivala, uvijek je bila strpljiva i pažljivo je slušala. Znala je koliko me ta borba iznutra umara. Jednog dana, bez ikakve pompe, rekla je: “Ako vjeruješ da ćeš se osjećati bolje, ja ću ti pomoći.“
Kad su pare legle na račun, osjetila sam sve – i zahvalnost i sumnju i strah. Ipak, bila sam odlučna. Zakazala sam operaciju i prošla kroz sve faze – od nervoze, bolova, otoka, do prvih dana kada sam mogla da skinem zavoje i pogledam sebe bez stida. Bila sam drugačija, ali i dalje ja. Samo s više samopouzdanja. Pogledala sam se i po prvi put se – nasmiješila sebi.
U znak zahvalnosti, poslala sam tetki sliku. Očekivala sam da će biti sretna, možda čak i ponosna. Međutim, njen odgovor me šokirao. Umjesto pohvale, rekla je: “Šta si uradila? Ne ličiš više na sebe.” Njen ton bio je kombinacija tuge, iznenađenja i zbunjenosti. Bila sam zatečena. Nisam znala da li da se branim ili da se izvinjavam.
U danima koji su uslijedili, razmišljala sam o njenoj reakciji. Shvatila sam da nije razočarana u mene – već joj je teško što više ne vidi onu istu osobu s kojom je odrasla. Promjena ju je zatekla. Njena slika o meni bila je zasnovana na nečemu poznatom, nečemu što se sada promijenilo.
Ali ja sam znala – nisam izgubila svoju suštinu. Samo sam uklonila ono što me sputavalo. Moj karakter, moji snovi, moja nježnost – sve to je ostalo isto. Samo sam sada to mogla izražavati slobodnije, bez stalnog osjećaja da moram da se skrivam.
Poslije nekoliko sedmica, nazvala me ponovo. Bila je smirenija. Rekla je da je njena reakcija bila iz emocije, iz brige. Priznala je da me i dalje vidi kao onu istu djevojku koju je voljela – samo hrabriju. Počela je da razumije.
Danas, kad se pogledam, više ne tražim mane. Vidim osobu koja je prošla mnogo toga da bi došla do mira sa sobom. Ne osjećam se kao neko ko je “izmijenio lice”, već kao neko ko je konačno sreo sebe. Ljepota nije u nosu, ni u liniji brade – već u tome da možeš da hodaš uzdignute glave i dišeš slobodno.
Ako me pitaš šta sam naučila – rekla bih: nema veće slobode od one kad prestaneš da se stidiš svog odraza. I kad neko ko te voli, prihvati tvoju promjenu, znaš da si zaista okružen pravim ljudima
