Priča o Ellie i njenoj noćnoj rutini počinje u restoranu, gdje je jedan od kuhara primijetio da svaki put nakon svoje smjene nosi torbu s ostatkom hrane. Ostali radnici su joj se smijali, pretpostavljajući da je nosi kući za sebe ili za mačke, jer je izgledalo kao da nema novca za hranu.
- No, samo je Rosa, glavna konobarica, osjećala da nešto nije u redu i opomenula je menadžera Tonija, upozoravajući ga da ne sudi prebrzo. „Ona je naporno radno dijete. Možda postoji razlog,“ rekao je Toni, odlučivši da neće donositi zaključke dok ne vidi više.
Toni je odlučio pogledati snimke s sigurnosnih kamera. Ono što je vidio te noći potpuno je promijenilo njegovu perspektivu. Na snimku je vidio Ellie kako pažljivo odvaja ostatke hrane koja nije naručena. Nije doticala hranu koja pripada drugim ljudima i nije činila ništa što bi kršilo pravila. Samo je skupljala hranu koja bi inače završila u smeću.
- Nakon toga, kamera je zabilježila Ellie kako izlazi iz restorana u hladnu noć i kreće prema kontejneru. Tamo ju je čekala žena s malim dječakom, koji su nosili tanke jakne. Ellie im je predala vreću s hranom i pomogla dječaku da uzme krišku hljeba. Dječak ju je zagrlio, a žena joj je zahvalno stisnula ruku. Ellie nije uzela ništa za sebe; jednostavno je otišla kući, umorna, ali s osmijehom na licu.
Toni je premotao nekoliko prethodnih noći i uvjerio se da se scena ponavlja svake večeri – ista obitelj, ista rutina. Sutradan je odlučio okupiti cijelo osoblje i pokazati im snimke. U kuhinji je nastala tišina dok su svi gledali kako Ellie dijeli hranu. Osoblje je bilo posramljeno. „Nisam imao pojma…“ rekao je jedan od konobara koji se rugao Ellie. Rosa, koja je oduvijek vjerovala u Ellie, obrisala je suzu i tiho rekla: „Zato sam vam rekla da ne sudite.“
- Te večeri, kada je Ellie završila svoju smjenu, cijelo osoblje ju je dočekalo s iznenađenjem. Toni je rekao: „Od večeras, ostatke hrane ćemo pakovati zajedno – i bit će ih dovoljno za tu obitelj, ali i za druge koji to trebaju.“ Ellie je bila zatečena, a onda je šapnula: „Hvala, oni žive u skloništu. Ne jedu ako ja ne donesem nešto.“ Rosa ju je zagrlila i rekla: „Više nećeš biti sama u ovome.“
Nakon toga, restoran Carmine’s Bistro je pokrenuo program doniranja hrane. Svake večeri je hrana stizala do skloništa. Ellie je po prvi put sjedila s ostalim zaposlenima za večerom nakon smjene. Niko više nije ismijavao njezinu gestu – sada su je gledali kao heroja.
Ova priča nas podsjeća na to kako možemo pružiti pomoć drugima, čak i kada se činimo kao da ne imamo mnogo. Ellie je svojim malim, ali značajnim gestama promijenila život mnogih, a najviše njezinog osoblja, koje je naučilo važnu lekciju o sućuti i nesebičnosti. Bez obzira na to što su je na početku ismijavali, ona je nastavila raditi ono što je smatrala ispravnim, a na kraju su svi shvatili snagu njezinih djela
