U današnjem članku donosimo priču ispunjenu dubokom tugom, ali i neuništivom nadom. Glavna junakinja ove nevjerovatne životne priče je žena koja je provela više od 50 godina vjerujući da je usvojena, da bi tek u poznim godinama otkrila bolnu istinu o svom porijeklu i nestanku iz djetinjstva.
- Sve se odvijalo u okviru specifične zajednice poznate pod imenom škotski i irski putnici – nomadske grupe sa bogatom tradicijom i vlastitim običajima koje se često, ali pogrešno, poistovećuju s Romima.
U toj posebnoj zajednici odvijala se sudbina male Suzane Gervejz, djevojčice koja je nestala 1969. godine kada je imala svega četiri godine. Porodica putnika, koja je tada bila bliska sa njenom majkom, predložila je da Suzana zajedno sa braćom i sestrama ode na izlet u Diznilend, što je djelovalo kao prilika za kratko, radosno iskustvo. Njena majka, sama i iscrpljena borbom za preživljavanje, pristala je, ni ne sluteći da će to biti posljednji put da vidi svoje dijete.
Umjesto povratka sa zabavnog putovanja, Suzana je odvedena iz Evrope – prvo u Kanadu, a zatim u Australiju i Novi Zeland. Tamo je odrasla, nesvjesna svog pravog identiteta, vjerujući cijeli život da je zakonski usvojena. Međutim, kada je u svojim pedesetim godinama pokušala da izradi novi pasoš, susrela se s prazninom u zvaničnim papirima. Nigdje nije bilo dokaza o njenom usvajanju. Taj trenutak je bio prelomna tačka koja je pokrenula lavinu sumnji i pitanja koja su je godinama progonila, ali nikada nisu dobila glas.
Uz podršku bliske prijateljice, žene koja je i sama bila usvojena, Suzana je počela da istražuje svoje porijeklo. Ispod površine lažne sigurnosti, nešto duboko u njoj govorilo je da istina mora biti drugačija. Njen suprug Hamilton, koji takođe pripada zajednici putnika, odlučio je da objavi apel na društvenim mrežama. Samo 30 minuta nakon objave, stigao je odgovor koji je promenio sve – porodica iz mjesta Pontefrakt u Engleskoj ju je prepoznala.
- Kontakt je odmah uspostavljen. Uslijedili su emotivni telefonski razgovori, suze i planovi za susret. Suzana je uspjela da ponovo poveže niti koje su bile pokidane decenijama – našla je četvoro od šestoro braće i sestara. Planirala je da sve okupi povodom svog 57. rođendana i da konačno, bar na trenutak, osjeti toplinu porodice iz koje je bila iščupana.
- U pokušaju da rekonstruiše događaje iz detinjstva, prisjetila se kako su ona i njena braća i sestre često boravili po hraniteljskim porodicama, dok se njihova majka borila da ih sve zadrži kod kuće. U susjedstvu je tada živjela porodica putnika, koja je imala dva sina i bila bliska s njima. Žena iz te porodice, teško bolesna od multiple skleroze, razvila je blizak odnos sa Suzanom. Postoji vjerovanje da je porodica, želeći kćerku, iskoristila trenutak povjerenja i odvela djevojčicu iz zemlje – bez namjere da je ikada vrati.
Suzana je odrasla u tom drugačijem svijetu, stalno se selila i živjela u skladu sa nomadskim stilom života. Iako joj je život bio daleko od onog koji je mogla imati, nikada se nije osjećala neželjeno. Kaže da su je voljeli i čuvali, da su joj iskustva sa različitih strana svijeta oblikovala karakter i učinila je jačom.
Nažalost, njena biološka majka preminula je osam godina prije nego što je istina izašla na vidjelo. Ali nikada nije prestala da traga. Godinama je posećivala mjesta za koja je vjerovala da bi mogla biti trag, i više puta prijavljivala nestanak. Ipak, zvanična istraga nikada nije sprovedena, vjerovatno zato što je Suzana formalno bila poslata na putovanje i imala ranija iskustva sa hraniteljstvom, što je stvorilo konfuziju kod nadležnih.
Jedna od Suzaninih sestričina, Ema, ispričala je koliko je njena baka bila uporni borac. U vremenima bez interneta, bez centralizovane baze podataka, djeca su mogla da nestanu bez traga. Njena druga sestra, koja sada boluje od Parkinsonove bolesti i demencije, doživjela je ponovni kontakt sa Suzanom kao nešto neprocjenjivo.
Ova priča ne govori samo o gubitku, već i o neugasivoj vjeri da istina kad-tad ispliva. U svijetu u kojem mnogi zaborave ili se predaju, Suzana i njena porodica pokazali su da nada može preživjeti decenije, a da čak i bolna istina može donijeti unutrašnji mir. Ponekad, ono što zvuči kao bajka, desi se u stvarnosti – samo treba imati hrabro srce da je dočeka.
