Mitrovske zadušnice svake godine podsjećaju pravoslavne vjernike na važnost sjećanja, poštovanja i molitve za one koji više nisu među živima. Ove godine, one se obilježavaju 1. novembra, uoči praznika Svetog velikomučenika Dimitrija, pa se upravo zato i zovu Mitrovske zadušnice.
- U ovom periodu, po crkvenom kalendaru, vjernici se okupljaju kako bi uz molitvu, svijeće i simbolično posluženje odali počast preminulima. Iako običaji mogu varirati od kraja do kraja, njihova suština ostaje ista — pokazati da sjećanje i ljubav prema pokojnicima ne prestaju smrću.
Prema učenju Crkve, Zadušnice su dani kada se u hramovima i na grobljima okupljaju vjernici koji žele da se pomole za duše svojih najmilijih. Toga dana u crkvama se služi Sveta liturgija i parastos, a sveštenik vinom preliva žito, simbol vaskrsenja i vječnog života. Poslije bogosluženja, narod odlazi na groblje gdje pale svijeće i donose hranu kojom se dijeli uspomena i poštovanje. Ukoliko neko nije u mogućnosti da obiđe grob, pomen se može služiti i u crkvi, jer se, kako sveštenici naglašavaju, suština ne nalazi u mjestu već u iskrenoj namjeri i molitvi.
- Sveti Jovan Zlatousti je još u četvrtom vijeku naglašavao značaj pomaganja dušama preminulih, poručujući da ih ne treba zaboraviti i da je molitva za njih čin milosrđa. Na Mitrovske zadušnice, prema drevnoj tradiciji, pripremaju se posebni kolači od bijelog brašna, koji simbolizuju svjetlost i čistoću. Često se zovu „prosfore“, a uz njih se na stolovima nalaze rakija, vino, voda i žito. Ovi simbolični elementi ukazuju na neraskidivu vezu između živih i mrtvih, ali i na vjeru u uskrsnuće.
U mnogim krajevima Srbije i regiona, običaj nalaže da se na groblje ponesu sveće u broju koji odgovara broju preminulih koje porodica pominje. Sveštenik, ili ako on nije prisutan, neko od članova porodice, tamjanom okadi grobove. Ovaj čin, koji se u narodu zove „prekađivanje“, simbolizuje očišćenje i blagoslov, ali i ljubav prema dušama onih koji više nisu s nama. Nakon toga slijedi posluženje — jednostavan obrok, kafa, pita, pecivo, voda, a ponegdje i kuvana jaja ili pečenje, u zavisnosti od lokalnog običaja.
- U srpskom narodu se vjeruje da je veliki grijeh odbiti nekoga ko priđe grobu i želi da se posluži. To se tumači kao uvreda mrtvima, jer se vjeruje da oni posredstvom hrane i molitve primaju pažnju i ljubav svojih bližnjih. Zbog toga se sve dijeli sa prisutnima, bilo da su rođaci, prijatelji ili čak potpuni stranci. Taj gest solidarnosti i otvorenosti čini duh Zadušnica posebnim — one su više od rituala, one su izraz duboke povezanosti i empatije.
Prema pisanju Kurir.rs, ovi običaji imaju i snažnu društvenu dimenziju. Na grobljima se tada okupljaju generacije jedne porodice, obnavljaju uspomene i veze, dok se stariji prisjećaju, a mlađi uče o korijenima i tradiciji. Zadušnice tako postaju dan kada se, osim molitve, ponovo povezuje zajednica. U mnogim selima u Srbiji, naročito u Šumadiji, istočnoj Srbiji i na Kosovu, običaj je da se nakon obilaska grobova organizuje skromni ručak u domu. Na taj način se duhovni čin nastavlja u krugu porodice, uz razgovor i uspomene.
- Jedna od zanimljivosti vezanih za Mitrovske zadušnice jeste i to da one nikada ne padaju u postan dan, već uvijek u subotu. Subota se u hrišćanstvu smatra danom odmora i mira, ali i vremenom kada se Crkva sjeća svih pokojnih. Taj simbolizam povezuje subotu sa smirenjem i nadom, jer se nakon nje rađa nedjelja — dan Hristovog vaskrsenja. Na taj način, i sama priroda dana podsjeća vjernike na vječni ciklus smrti i života.
Kako prenosi RTS, u nekim krajevima, posebno na jugu Srbije, na Zadušnice se ne odlazi samo iz poštovanja, već i iz potrebe da se duhovno pročisti. Mnogi ljudi kažu da nakon posjete grobu osjećaju olakšanje, kao da su prenijeli poruku ili zahvalnost svojim najmilijima. Taj osjećaj duhovne povezanosti prenosi se s koljena na koljeno i čini dio identiteta pravoslavnog naroda. Pored toga, sveštenici često ističu da molitva na Zadušnice nije samo za mrtve, već i za žive — da nauče da cijene život, porodicu i ljubav.
- U urbanim sredinama, običaji se donekle mijenjaju. Sve je manje ljudi koji nose tradicionalne poslužavnike, ali mnogi i dalje pale sveće i donose cvijeće. Ipak, sve češće se upozorava da plastično cvijeće nije primjereno za groblje, jer simbolizuje lažnost i prolaznost, dok prirodno cvijeće nosi poruku poštovanja i životnog ciklusa. Kako navodi Politika.rs, mnoge parohije su čak apelovale na vernike da izbjegavaju plastiku i time čuvaju i prirodu i simboliku praznika. Na taj način, stari običaji se prilagođavaju savremenom svijetu, ali ne gube svoju suštinu.
Mitrovske zadušnice nisu samo crkveni praznik; one su trenutak kada se prepliću tuga, ljubav i zahvalnost. Svaka porodica ima svoj način da izrazi sjećanje — neki kroz molitvu, drugi kroz skromnu trpezu, treći kroz tišinu i suze. Ali ono što ih sve povezuje jeste vjernost tradiciji i poštovanje prema precima. Zadušnice podsjećaju da niko nije zaboravljen dok ga se neko sjeća, i da su molitva i dobrota put ka duhovnom miru.
U vremenu kada mnogi trče za prolaznim vrijednostima, Zadušnice nude trenutak tišine i introspekcije. Ljudi tada razmišljaju o prolaznosti života, o onima koji su otišli, ali i o sebi — o onome što ostavljaju iza sebe. Upravo zato, iako su namijenjene dušama pokojnih, Zadušnice u velikoj mjeri govore živima: da se vrate korijenima, da ne zaborave bližnje i da u svojim svakodnevnim životima njeguju dobrotu i saosjećanje. Taj tihi dijalog između svijeta živih i mrtvih, koji se odvija svake godine na Mitrovske zadušnice, predstavlja most između prošlosti i sadašnjosti.
U konačnici, ovaj praznik podsjeća da smrt nije kraj, već prelazak u drugi oblik postojanja. Dok svijeće gore na grobovima, a miris tamjana ispunjava zrak, svako prisutan osjeća neku vrstu topline i smirenja. To je trenutak kada čovjek shvati da u molitvi i sjećanju leži moć da prevaziđe gubitak. I dok vrijeme prolazi, običaji se možda mijenjaju, ali poruka ostaje ista — sjećanje je najsvetiji oblik ljubavi.
