U jednoj mirnoj ulici novog naselja, gdje se ljudi rijetko zadržavaju duže nego što je potrebno da otključaju vrata ili parkiraju automobil, mjesecima se odvijala tiha i gotovo neprimjetna drama.
- Svake večeri, gotovo u isto vrijeme, pred kapijom kuće s brojem 17 pojavljivala se starija žena. Nije pravila buku, nije zvonila, nije se raspravljala s prolaznicima. Samo bi stajala, blago pogrbljena, sa starom torbom u ruci, gledajući prema prozoru na spratu. Njeno prisustvo bilo je nenametljivo, ali uporno, kao da je dio ulice, sjenka koja se vraća čim padne sumrak.
Stanari su je u početku posmatrali s distance. Neki su je sažalijevali, drugi su odmahivali rukom, uvjereni da se radi o još jednoj starici izgubljenoj u sopstvenim mislima. U takvim sredinama, gdje svi žure i rijetko se zaustavljaju da čuju tuđu priču, pretpostavke su često brže od istine. Govorilo se da je senilna, da je zalutala, da ne zna gdje se nalazi. Malo ko je pomislio da iza tog svakodnevnog čekanja stoji duboka i bolna emocija.
- Prema pisanju domaćih portala koji često bilježe ovakve ljudske sudbine, ovakve priče nisu rijetkost, ali rijetko dospiju u fokus javnosti. Starica iz ove ulice postala je simbol upravo takve nevidljive patnje. Njena odjeća bila je uvijek ista – siva marama, stari kaput koji je vidio mnogo zima i torba u kojoj, činilo se, nosi sav svoj svijet. Nije prilazila nikome, nije tražila pomoć, ali je njen pogled govorio više nego riječi.
Jednog popodneva, znatiželja je prevladala ravnodušnost. Mladić koji je često prolazio tom ulicom skupio je hrabrost i obratio joj se. Pitao ju je da li nekoga traži, misleći da joj možda treba pomoć. Starica ga je pogledala, blago se nasmiješila i tiho rekla da ona nikoga ne traži, već da čeka. Ta kratka rečenica otvorila je more pitanja, ali i dodatno produbila misteriju oko njenog prisustva.
- Ubrzo se saznalo da ona vjeruje kako u toj kući živi njena kćerka, zajedno sa unukom kojeg nikada nije imala priliku upoznati kako treba. Prema njenim riječima, kćerka se preselila bez riječi, bez objašnjenja, ostavljajući majku iza sebe. Starica nije dolazila da pravi probleme, niti da traži objašnjenja. Dolazila je samo da vidi dijete, makar kroz prozor, da se uvjeri da je dobro.
- Vlasnici kuće, mladi bračni par, nisu je prepoznavali. Za njih je ona bila nepoznata žena koja stoji ispred njihove kapije i stvara nelagodu. Umjesto razgovora, birali su tišinu i zatvorene roletne. Vrata su ostajala zaključana, a starica je ostajala napolju, izložena hladnoći i pogledima prolaznika. Njena upornost nije bila tvrdoglavost, već očajnička potreba da osjeti bliskost koju je izgubila.
Kako navode pojedini regionalni mediji koji su kasnije prenijeli ovu priču, situacija je kulminirala kada je neko od komšija pozvao policiju. Nisu znali šta da rade s njom, ali su odlučili provjeriti o čemu se radi. Policajci su joj pristupili smireno, očekujući konfuznu ili nepovezanu priču. Umjesto toga, dočekale su ih riječi pune bola i dostojanstva. Starica im je objasnila da je pokušala ući u kuću kada su se novi stanari doselili, ali da su je otjerali, rekavši da je stara i da im smeta. Naglasila je da nije došla da smeta, već da voli.
- Te riječi nisu ostavile ravnodušnim ni policajce ni prisutne komšije. U tom trenutku, istina je postala jasnija od svih pretpostavki koje su kružile ulicom. Mladi par je, suočen s njenom pričom, ostao zatečen. Muž je, zbunjen, upitao suprugu da li je to njena majka. Odgovor koji je uslijedio bio je hladan i brz, odbacivanje koje je boljelo više od tišine. Starica je u tom trenutku shvatila da je njeno čekanje možda uzaludno, ali nije pokazala ogorčenost.
Narednih dana, više se nije pojavljivala pred kućom. Ulica se vratila svom uobičajenom ritmu, a ljudi su nastavili sa svojim životima, kao da se ništa nije dogodilo. Međutim, trećeg jutra, ispred kapije broj 17 osvanulo je cvijeće i upaljena svijeća. Na komadu kartona, jednostavnim rukopisom, stajala je poruka: „Volim vas oboje. Mama.“ Ta poruka bila je tiha, ali snažna, poput posljednjeg pozdrava.
- Prema izvještajima domaćih novina koje su kasnije prenijele ovu priču, sudbina starice ostala je nepoznata. Niko nije znao gdje je otišla, niti da li je imala ikoga osim kćerke koja ju je odbacila. Ono što je ostalo bila je poruka i osjećaj krivice koji se uvukao među stanare. Cvijeće i svijeća postali su simbol ljubavi koja nije tražila ništa zauzvrat.
Ova priča je mnoge natjerala na razmišljanje. Koliko često prolazimo pored tuđe boli, etiketirajući je kao čudnu ili nepoželjnu? Koliko puta zatvaramo vrata pred onima koji nam najviše žele dobro? Starica nije tražila objašnjenja, nije tražila povratak u prošlost. Tražila je samo jedan pogled, jedan znak da ljubav koju nosi ima smisla.
