U današnjem članku. Zainab je odrasla u okruženju gdje se sve mjerilo vanjskim izgledom, a ona, slijepa od rođenja, nije pripadala tom svijetu. Slijepoća, koju nije birala, postala je simbol njene odbačenosti i tuge.
- Njena porodica, opsjednuta ljepotom, smatrala je da je njeno postojanje bio teret. Dok su njene sestre uživale u pažnji zbog svoje fizičke privlačnosti, Zainab je ostajala u sjeni, bez podrške i nježnosti koju je zaslužila samo zato što nije mogla vidjeti.
Majka joj je umrla dok je bila tek dijete, a otac je postao hladan i grub. Sve češće ju je nazivao “teretom” i ponašao se kao da je sramota za porodicu. Zainab nije imala pravo ni da sjedi za stolom s ostalima tokom porodičnih obroka, a kad bi dolazili gosti, tjerali bi je u sobu kao da je nešto čega se treba stidjeti. Iako je bila uskraćena za roditeljsku ljubav, Zainab je svoju toplinu, snagu i maštu nalazila u knjigama. Brajevo pismo postalo je njezin jedini prozor u svijet koji joj je bio uskraćen očima. Kroz riječi i dodire stvarala je slike u svom srcu i živjela u tajnom svijetu ispunjenom bojama koje nije mogla vidjeti, ali ih je mogla osjetiti.
- No, svaka sreća koju je pronalazila u knjigama bila je krhka. Kada je napunila 21 godinu, otac joj je hladnokrvno saopštio da će se sutradan udati. Nije ju pitao za mišljenje, nije ignorisao njene strahove – jednostavno ju je predao čovjeku za kojeg nikad nije čula. Rekao joj je da će se udati za prosijaka iz džamije, jer “slijepa si, on je siromašan, pa ste pravi jedno za drugo”. Te riječi su je slomile. Ne samo zbog udaje, nego zato što je shvatila da je otac nikada nije vidio kao čovjeka, kao osobu dostojnu ljubavi.
Iako je njena svadba bila bez radosti i bez ljudi koji su joj željeli dobro, Zainab je ponizno prihvatila sudbinu. Tek nakon ceremonije, upoznala je svog muža, Jušu. Njegov glas bio je blag i topao, iako je dolazio iz skromnog siromašnog doma. Uveo ju je u njihovu malu kuću od blata i obećao joj da će učiniti sve da se osjeća sigurno. Njegove riječi, jednostavne ali iskrene, bile su prvo zrno nežnosti koje je osjetila godinama.
- Juša joj je svakodnevno opisivao svijet, riječima joj slikao rijeke, brežuljke, ptice i cvijeće. Dok ju je držao za ruku, ona je u njegovim rečenicama mogla naslutiti boje koje nikada nije vidjela, ali ih je osjećala u srcu. S vremenom, glas koji ju je vodio kroz svijet postao je sve važniji. Ljubav se tiho rodila u njenoj duši. Zaljubila se u osobu koja je vidjela ono što drugi nisu željeli gledati – njenu unutrašnju ljepotu.
Ali kada se jednog dana slučajno srela sa svojom sestrom Aminom na pijaci, bolna riječ “slijepi pacove” razbila je trenutak sreće koji je sebi dozvolila. Amina joj je poručila da je njen muž “smeće”, kao i ona, i da život s prosjakom nije dostojan ni pomena. Te riječi duboko su potresle Zainab, pa se te večeri suočila sa Jušom i zatražila istinu.
- Tada je on, s knedlom u grlu, priznao da nije ono što se čini. „Ja nisam prosjak“, izgovorio je tiho. Rekao joj je da je on u stvari sin jednog bogatog i utjecajnog čovjeka, Emira, a da je sve bilo dio dogovora njenog oca. Kako bi je se riješio, otac je dogovorio brak, ali nije znao da je dao svoju kćerku u ruke čovjeka kojem je bilo stalo do nje.
Zainab je bila šokirana, ali način na koji je živjela s Jušom, način na koji ju je volio, bio je pravi – ne materijalni. Njegovo priznanje nije je povrijedilo, nego joj je samo razotkrilo da je ljubav uvijek bila jača od laži. Shvatila je da sve što je tražila nije bilo bogatstvo ni ljepota, nego osoba koja ju je vidjela drugačije od ostalih.
Istina je oslobađa, ali u njenom slučaju, bila je i ključ koji je otključao srce koje je dugo bilo zaključano u tami. I u toj tami, našla je ono najjače svjetlo – ljubav koja ne vidi očima, nego dušom.
