“U vlastitoj kući više nisam bila dobrodošla: Snaha mi je pokazala vrata bez da je izgovorila ijednu riječ”
Ne pišem ovo da bih se žalila, ni da bih izazvala sažaljenje. Pišem jer možda negdje, neka druga žena, majka, baka – prolazi kroz isto, a misli da je jedina. Nije.
Moj muž i ja gradili smo ovu kuću više od dvije decenije. Svaka pločica, svaka polica, svaki zid ima neku uspomenu. Tu su odrasla naša djeca. Sin i kćerka. Kćerka se udala i otišla u drugi grad, a sin je ostao u Beogradu. Vrijeme je prolazilo, muž je iznenada preminuo, a kuća je postala tiša nego ikad. Srce je bolilo od praznine, ali nada me držala – da će sin jednog dana dovesti snahu, da će u kući opet biti smijeha, mirisa ručka, koraka po hodniku.
I jeste. Na neki način.
Kada se moj sin oženio, bili su podstanari skoro dvije godine. Bilo mi ih je žao. Uvijek sam govorila da imam mjesta – kuća je velika, dvije prazne sobe, sprat samo njihov. Bila sam uzbuđena što će mi se porodica proširiti. Snaha mi je djelovala tiha, učtiva, obrazovana. Nisam željela da budem svekrva koja se miješa, pa sam im dala maksimalnu privatnost.
U početku je sve bilo u redu. Pomagala sam s unukom, kuhala ručak, radila po vrtu. Snaha se nije previše družila sa mnom, ali mislila sam – nova je, mlada, treba joj vremena.
A onda su male promjene počele.
Zamijenila je zavjese u dnevnoj sobi bez da me pita. Uklonila je porodične slike sa zidova i rekla da joj “remete estetiku”. Moje tanjire zamijenila je novim, modernim, bez ijednog cvjetića, bez duše. Govorila je kako je “ovo sada drugačije vrijeme”. Moj sin je šutio. Povremeno bi me pogledao s nelagodom, ali nijednom nije rekao: “Mama, izvini.”
Počela sam da se osjećam kao podstanar. U vlastitoj kući. Moja fotelja je nestala iz dnevne sobe. Moj peškir je završio u nekoj fioci jer se “nije uklapao”. Onda sam počela da ručam sama u kuhinji, jer su oni, kako su rekli, “željeli porodični trenutak bez stresa”.
Stres – to sam bila ja?
Jednog jutra, dok sam pila kafu u bašti, prišla mi je s nekom čudnom energijom. Rekla mi je, bez mnogo uvoda:
“Našli smo Vam stan u blizini. Jedna starija gospođa izdaje sobu. Biće Vam ljepše tamo – mirnije. A nama treba više prostora…”
Nisam odmah odgovorila. Samo sam je gledala. Pitala sam se – je li ikada sjedila s majkom svog muža i pitala je kako se osjeća? Je li ikada ušla u ovu kuću i osjetila duh života koji smo gradili? Ili sam ja za nju bila prepreka? Uzaludno prisustvo koje remeti “estetiku”?
Rekla sam joj mirno:
“Ova kuća nije nikad bila kuća od četiri zida. Ovo je bio dom. I još jeste – za mene. Vi ako želite prostor, tražite ga negdje drugo.”
Nije me više gledala u oči. Samo je slegnula ramenima. Kasnije sam čula kako je sa sinom razgovarala povišenim tonom. On je pokušao da me ubijedi da se “sve može riješiti razgovorom”. Ali razgovor je već bio obavljen. Tih, bez vike – ali jasan.
Oni su se odselili za tri sedmice. Bez pozdrava, bez zahvalnosti. Unuku viđam rjeđe. Ne krivim dijete. Samo čuvam uspomene.
A ja? Ostala sam. Na svojoj zemlji. U svojoj tišini. Pečem hljeb. Sadim ruže. Pišem dnevnik. Čitam. I molim se.
Ne zbog njih – nego da ne ogorčim srce. Jer, ako to dozvolim, sve bih izgubila.
