Još od svog debija na velikoj pozornici “Zvezda Granda”, Šejla Zonić osvaja publiku izuzetnim talentom i besprijekornom sposobnošću izvođenja najrazličitijih muzickih žanrova.
Šejla Zonić, koja danas ima 30 godina, rođena je u ratnoj Njemačkoj, gdje su njeni roditelji potražili utočište. Nakon četiri godine njena se obitelj odlučila vratiti u Bosnu, nastanivši se u selu Kamengrad kod Sanskog Mosta, gdje je provela svoje formativne godine.
Kako kaže darovita pjevačica, njezino putovanje u svijet muzike počelo je čim je progovorila, a već s nepunih šest godina imala je prvi susret s klavirom na kojem je vješto odsvirala melodiju iz renomirane serije.
Do svoje 11. godine već je debitirala u Sanskom Mostu, čime je započela njena izvođačka karijera. Kako je napredovala kroz osnovnu školu, čak je za Novu godinu uspjela osigurati nastup u rodnom gradu, što joj je donijelo ne samo veselje, već i prvu zaradu. Međutim, priznaje da putovanje nije bilo bez izazova, jer je morala uskladiti posao dok su njezini prijatelji uživali u slobodnom vremenu.
Po završetku osmog razreda svjesno se odlučila baviti muzikom, što ju je dovelo do upisa u internat za daljnje školovanje, izbor koji je naišao na punu podršku roditelja. Nakon završene srednje škole, Muzička akademija u Sarajevu činila joj se prirodnim putem. Unatoč snažnom protivljenju njezinih roditelja njenom radu, prkosila je njihovim željama i prihvatila nekoliko koncerata kako bi uštedjela za studijski mikrofon.
Prilaskom na magistarski rad poduzela je korake prema postizanju financijske autonomije. Ubrzo nakon toga, dobila je poziv da se pridruži cijenjenom ansamblu „Divanhana“, gdje je i sama ušla u zadivljujući svijet sevdaha. Tijekom vremena koje je provodila s grupom, surađivala je na studijskom albumu, što je iskustvo koje je razotkrilo njezinu strast prema studijskom radu i odagnalo sve dugotrajne sumnje u njezine vlastite sposobnosti.
Usred pandemije doživjela je slom kada se sve zatvorilo, pa je ostala bez izvora prihoda. Nerado tražeći pomoć, čak ni od svojih najmilijih, na kraju je shvatila da ne može preživjeti bez pomoći.
- Pomoć su mi ljubazno pružile moje sestre, jedna mi je pružila financijsku potporu za tromjesečnu stanarinu, a druga mi je pomogla da završim magisterij. Moram priznati, mučilo me što sam morao tražiti pomoć; osjećao sam se kao osobni poraz i sram me obuzeo. Obuzeo me neodoljiv osjećaj usamljenosti, popraćen napadajima panike i tjeskobe, dok sam preispitivao put kojim sam do sada išao.
Što sam radiao? Preživljavanje na riži i kečapu u ovom nepoznatom gradu, bez sredstava za preživljavanje. Nisam se mogla natjerati da opterećujem roditelje, pogotovo s obzirom na očevu bolest i njihovo oslanjanje samo na njegovu mirovinu. Činilo mi se glupim tražiti pravi i zdravi put, jer sam žudio za neovisnošću, ali evo me sada.
- Postalo je očito da se tako više ne može nastaviti i odlučila sam se podvrgnuti psihoterapiji, reprogramirati se i krenuti iznova.
