U današnjem članku, želimo vam ispričati priču o posebnoj vezi između čovjeka i psa koja je dirnula mnoge. U bolničkoj sobi, gdje su dani prolazili polako, starac Valter bio je na rubu života.
- Njegovo disanje bilo je kratko, a tijelo iscrpljeno visokom temperaturom. Medicinsko osoblje pripremalo se za najgore, no u trenutku kada je Valter nakratko došao svijesti, izgovarao je samo jedno ime – „Marfi“. To ime, koje je izgovarao tihim, jedva čujnim glasom, isprva je bilo zbunjujuće za sestre. Mislile su da se radi o osobi, možda članu obitelji. No, kada je jedna od njih nježno upitala: „Ko je Marfi?“, starac je odgovorio na način koji je sve promijenio. „Moj dobri dečko… tako mi nedostaje…“
Nakon što je starac objasnio da je Marfi zapravo njihov zlatni retriver, medicinske sestre su odlučile učiniti nešto što se rijetko viđa u bolnicama – omogućiti susret između psa i njegovog vlasnika. Nakon nekoliko sati dogovora s ljekarima, vrata sobe su se otvorila, a u sobu je ušla žuta, mekana silueta – Marfi. Pas je odmah reagirao na starca, podigao rep i pohitao prema njemu, kao da je pronašao svog najvoljenijeg člana obitelji. Skočio je na krevet, spustio glavu na Valterove grudi i uzdahnuo, što je bio trenutak koji je sve promijenio.
- Tog trenutka, Valter je prvi put u potpunosti otvorio oči. Upitao je: „Marfi… jesi li je našao?“ Ova rečenica nije bila upućena nikome od prisutnih, već se odnosila na prošlost. Valter je kasnije objasnio da je već jednom imao iskustvo s Marfijem koje je promijenilo njihov život. Naime, Marfi je tada pronašao Lizu, djevojčicu koja je nestala, a cijelo naselje je smatralo da je pobjegla nakon obiteljske svađe. No Valter je osjećao da nešto nije u redu i svakog je jutra vodio Marfija u potragu. Jednog dana pas je pronašao djevojčicu, koja je bila polumrtva i zametena u snijegu, skrivena pod šalom. Bez Marfijevog njuha i Valterove upornosti, možda nikada ne bi preživjela.
Takve priče o psima spasiocima nisu rijetkost. U mnogim regijama, često se ističe kako psi igraju ključnu ulogu u spašavanju ljudskih života. Mnogi su psi pronašli nestalu djecu i starije osobe, a takva nevjerojatna povezanost između pasa i ljudi nemoguće je racionalno objasniti. Tako su izvještavali i mnogi portali, ističući kako su psi često životni spasioci. U Srbiji, Bosni i Hercegovini, pa i u Hrvatskoj, zabilježeni su slučajevi gdje su psi pomogli pronaći nestale osobe, a sve to potvrđuje ono što je Valter znao već odavno: pas ne traži nagradu, on jednostavno voli ljude.
- Priča je doživjela iznenadni obrat. Mlada medicinska sestra, dirnuta Valterovom ispovijesti, podijelila je anonimno priču o starcu, njegovom psu i spašenoj djevojčici. Nekoliko dana kasnije, žena po imenu Helena poslala je poruku rekavši da je ona zapravo ta djevojčica – Liza. Kad je Helena došla u bolnicu, Valter ju je odmah prepoznao i oduševljeno je izjavio: „Marfi, našao si je. Opet si je našao, dečko moj dobri…“
- Helena je postala redovita posjetiteljica u bolnici. Donosila je hranu, razgovarala s Valterom i donosila poslastice za Marfija. Iako je bila skromno obučena, nudio je Valteru i nešto što nije mogao odbiti – preseljenje u njezinu kućicu, gdje bi joj se moglo pomoći da svakodnevno brine o njemu. Tako je Valter preselio u kućicu pored Helene doma, gdje je imao priliku uživati u novom životu, ispunjenom ljubavlju i smijehom.
Valter je nakon preseljenja uživao još godinu i pol, a Marfi je ponovo imao dvorište i dijete koje mu je čitalo slikovnice. Međutim, Valterov život se približavao kraju. Kada je preminuo, Marfi je ležao pored njega sve dok ga nisu odvezali da ustane. Pas je nekoliko dana tražio svog gazdu po kući, a zatim se smirio, kao da je shvatio da je njegov zadatak završen. Na sahrani je Helena izgovorila emotivne riječi koje su dirnule sve prisutne: „Valter nije samo spasio moj život. On je vjerovao u mene kad niko drugi nije. A Marfi… Marfi me je pronašao dva puta – prvi put u snijegu, drugi put kada sam se izgubila u životu.“
- U njenoj bašti postavljen je mali kamen s natpisom: „Marfi – anđeo čuvar. Dobar dečko zauvek.“ Ispod toga je pisalo: „Zvao je tvoje ime. Sada znamo zašto. I nikada nećemo zaboraviti.“
Priča o Marfiju i Valteru možda zvuči kao bajka, ali ona nosi duboku istinu o ljubavi, hrabrosti i nevjerojatnoj povezanosti između čovjeka i psa. Iako se takvi trenuci ne mogu uvijek objasniti riječima, istraživanja i iskustva diljem svijeta potvrđuju da su psi, uz njihovu nevjerojatnu osjetljivost i odanost, često naši najveći heroji
