Ivana Kovačević iz Beograda nikada nije mogla da zamisli da će obična odluka o prezimenu nakon razvoda izazvati buru koja će je proganjati dugim godinama.
- Iako je njen brak s Aleksandrom, s kojim ima sina Iliju, završio, ona je odlučila da zadrži njegovo prezime. Ali ta odluka za nju nije bila samo pitanje administracije, nego način da sačuva stabilnost – ne samo za sebe, već i za svoje dijete.
Na prvi pogled, prezime može djelovati kao sitnica. Međutim, u našim krajevima ono često nosi simboliku pripadnosti, poštovanja i dugu porodičnu tradiciju. Ivana je željela da ostane dio te priče, bar u očima svog sina. Iako više nije bila snaha, osjećala je da je i dalje majka – i to ne manje važna time što više ne dijeli dom ni krevet s njegovim ocem. Iza prezimena nije tražila moć, ali jeste priznanje da nije bila tuđa.
- U njezinoj odluci nije bilo želje da povrijedi nikoga, posebno ne Aleksandrovu majku, Ljubicu. Ali upravo se Ljubica postavila kao najveći protivnik. Od trenutka kada je saznala da Ivana planira zadržati prezime njezinog sina, počela je otvoreno da pokazuje netrpeljivost. Jednom prilikom, u vrijeme nedjeljnog ručka, eksplodirala je: „Nemaš pravo da nosiš prezime mog sina!“. Taj krik nije razbio samo tišinu u kući, već je oslikavao duboko ukorijenjene tradicionalne vrijednosti koje se često brane agresijom umjesto razumijevanja.
Aca, Ivani bivši muž, nikada se nije jasno izjasnio na čiju je stranu. Dok je njegova majka gorljivo branila prezime Kovačević kao porodično nasljeđe, on je ćutao, kao da mu se to ne tiče. Ivana je dobro znala da se ne bori samo za slova u pasošu – već za dostojanstvo i identitet. Godinama je nosila etiketu „gospodja Kovačević“, i činilo joj se neprirodnim da je se sada odrekne poput nevažnog detalja.
- U jednom od intimnih razgovora sa prijateljicom iz djetinjstva, shvatila je da nije jedina koja se našla u toj dilemi. Mnoge žene u Srbiji i regionu suočavaju se s pritiscima nakon razvoda, naročito oko pitanja prezimena. Kako piše portal “Blic Žena”, u tekstu „Da li zadržati prezime nakon razvoda?“ navodi se da više od 40% žena zadržava muževljevo prezime upravo zbog djece ili poslovnih razloga. Ova informacija fizički je ohrabrila Ivanu, ali duhovno je to bio tek početak puta.
- Ljubica, međutim, nije odustajala. Pokušavala je obasipati Iliju pažnjom, često preskačući majku u konverzaciji, nudeći mu slatkiše i pažnju kao naknadu za sve što je izgubio razvodom. Jasno je stavljala do znanja da je Ivana, u njenim očima, pridošlica čije prisustvo sada remeti porodični poredak.
U tim trenucima, sjećanja Ivane vraćala su se na prve godine braka. Živjela je u novom gradu, daleko od rodbine, okružena očekivanjima koja je svakodnevno gušila. Trudila se dokazati kao supruga, snaha, majka – iako joj niko nije otvoreno rekao da to mora, svi su to od nje neizgovoreno tražili. Napetosti s Ljubicom bile su svakodnevne. Stalno je morala paziti šta govori, kako se ponaša, čak i kako kuva kafu. Ipak, najteže joj je padalo to što Aca nikada nije zauzeo jasan stav – ostajao je po strani, kao nijemi svjedok sukoba koji je eskalirao iz godine u godinu.
- Kada je razvod okončan, mislila je da će barem dobiti priliku da diše lakše. Ali borba se tek rasplamsala. I dok su neki gledali s podjednakom dozom sažaljenja i kritike, drugi su joj tiho poručivali da se bori za svoje pravo na sopstvenu priču.
Prema istraživanju Centra za socijalni rad iz Novog Sada objavljenom u „Politici“, većina žena koje prolaze kroz razvod navodi da je emocionalni teret najveći upravo u odnosu s bivšim partnerovim roditeljima. Ivana je to osjetila na vlastitoj koži – i u sebi je nosila stalnu borbu između želje da bude pristojna i snage da odbrani sebe.
- Jednog dana, dogodilo se nešto neočekivano. Na putu ka školi srela je komšinicu Zoru, staricu koja je dugo živjela u istoj zgradi, tihu promatračicu života iz prizemlja. Zora joj je, bez uvijanja, rekla da je i ona ostavila muža, ali da je ponijela njegovo prezime kao oklop – jer je samo tako mogla da ostane priznata kao majka svoje djece. Ta jednostavna priča dala joj je novu snagu. Ivana je shvatila da ne mora da se stidi ničega.
Ivana je nastavila koristiti prezime Kovačević, iako je svaki put kada bi potpisala neki dokument, mislila na svekrvinu ljutnju. Ali svaki put kada bi je Ilija nazvao „mama“, sve te sumnje bi nestale. Nije željela da sin jednog dana misli kako je bila spremna da se odrekne njihovog zajedničkog dela istorije zato što je neko drugi tako želio.
- Njena priča ogolila je bolnu istinu – da žene u Srbiji i dalje prolaze kroz tihe ratove za pravo na identitet. Za mnoge, prezime je više od nastavka na lično ime – ono je simbol priče, porodičnih vrednosti i borbe da dijete osjeti kontinuitet, iako je brak propao.
U kraju teksta, Ivana je iznijela iskrenu refleksiju: “Zašto društvo očekuje od žene da se odrekne sebe čim brak prestane? Zar nismo već dovoljno dale?” To je pitanje koje prevazilazi ličnu ispovest, i pretvara se u univerzalnu temu o položaju žene i majke u današnjem vremenu.
Kako je naveo magazin „Nedeljnik“ u svom specijalu o savremenim porodicama, promjene imena i prezimena nakon braka i razvoda odraz su složenog odnosa između tradicije, ličnog identiteta i zakonodavstva. Sve više žena bira da odlučuje prema sopstvenom osjećaju, a ne tuđim očekivanjima. Ivana je samo jedna od njih, ali njena priča glasno govori o svima nama.
