U današnjem članku želim podijeliti dirljivu priču o životu jednog beskućnika koji je u najtežim trenucima života napravio herojski gest. Na hladnom zimskom danu, u trenutku kada su svi gledali samo sebe, ovaj čovjek je svoj život stavio na kocku kako bi spasio svog psa, koji je bio njegova jedina stvar koja mu je preostala.
- Grad je bio prekriven ledom, a temperature su padale do najnižih vrijednosti u poslednjih deset godina. Na ulicama, u tom okrutnom vremenu, osjećala se ledena tišina. Ispred jedne pekare sjedio je stariji čovjek, kojeg su svi poznavali kao dedu Vladu. Bio je odjeven u iznošen i tanak sivi kaput, pogrbljen i ispod njega, uz njegove noge, stajao je pas, mješanac kojeg je zvao Žućo. To nije bio samo pas za Vladu; on je bio njegov jedini prijatelj, jedina poveznica sa životom.
Vlado je bio u teškoj situaciji, jedva je mogao preživjeti, a hrana mu je bila luksuz koji nije mogao priuštiti. No, unatoč tome, briga za psa bila mu je na prvom mjestu. Dok su svi bježali u tople stanove, on je sedeo na hladnoći, prebrojavajući sitniš, kako bi sebi mogao priuštiti barem komad hleba. Bio je hladan i umoran, ali Žućo je bio uz njega, stalno mu pokazivao ljubav, mašući repom i pružajući mu utehu u njegovoj bespomocnoj situaciji.
- U jednoj pekari, vladao je miris svježe pečenog hleba, koji je donio nadu i želju u Vladinom srcu. Kad je pokušao pružiti novčiće da bi kupio komad hleba, gazda pekare mu nije pružio ni mrvicu poštovanja. Napravio mu je mjesto da se sklonio, optuživši ga da ometa mušterije. Tada je Vlado pokušao da spusti nekoliko novčića na stol, ali ga je vlasnik ljutito odgurnuo. Novčići su se rasuli po snijegu. Taj trenutak poniženja bio je možda i gori od same zime.
Nakon toga, Vlado je sa Žućom otišao u haustor obližnje zgrade, gdje je barem bilo nešto manje vjetra. U tom trenutku nije mogao da kupi ništa za sebe, ali je odlučio da pas nešto pojede. Krenuo je prema jednoj kifli, a veći deo je dao Žući. Iako nije imao mnogo, njegov gest ljubavi prema psu nije prestao. Šapnuo je psu: „Jedi, sine“, ne pokazujući nikakvu tugu. Zima je bila okrutna, a on je samo želeo da pas bude zaštićen od hladnoće.
- Iako su oba stvorenja osjećala hladnoću koja je prodirala do kostiju, Vlado je donio odluku koja je bila više od običnog žrtvovanja. Skinuo je svoj jedini kaput i prekrio njega svog psa. Ostavio je sebi samo tanak džemper, ali Žućo je sada bio zaštićen, topao, u njegovom zagrljaju. „Čiča je star, šapnuo je, „Tebi treba“, a oči su mu se polako zatvorile, da bi zaronio u san, iz kojeg se nikada nije probudio.
- Jutro je donelo užasnu tišinu, dok su prva prolaznica i hitna pomoć stizali u haustor. Kada su podigli Vladin mrtvo tijelo, ispod kaputa su primetili Žuću, psa koji je bio živ, prekriven kaputom, topao i pokušavao da probudi svog gospodara. Vlado je umro od smrzavanja, ali je pas bio spašen. U Vladinom novčaniku pronašao se isječak iz novina, na kojem je bio prikazan mlad Vlado, vatrogasac, heroj koji je spasio troje djece iz požara i ostao invalid. Ispod slike bila je i pismo. Rukopis je bio hladan i odbacio je čovjeka, njegovu penziju i cijeli njegov život.
Ta priča o Vladinom životu bila je mnogo više od obične tragedije. To je bio herojski čin koji niko nije prepoznao do trenutka kada je već bilo prekasno. Gazda pekare, koji ga je prethodne noći otjerao, stajao je među okupljenima, blijed i pun krivice. Iako je bio suzdržan, shvatio je da je greška koju je napravio te noći bila mnogo veća nego što je mogao zamisliti.
- U tom trenutku, policajac je skinuo svoju kapu i položio je na Vladine grudi, izražavajući poštovanje prema njemu i njegovom heroizmu. „Ovaj čovjek je dao zdravlje za ovaj grad“, rekao je, „a mi smo ga pustili da umre sam.“Za psa, Žuću, koji je bio spasio Vladu, sudbina je bila srećnija. On je otišao u dom policajca, koji je obećao da će brinuti o njemu. Vlado je bio sahranjen o trošku policije, iako se mnogi, uključujući i gazdu pekare, kasnije pojavili na sahrani i izvinili se. Ali, njegova ćerka nije došla.
I tako, priča o Žući i Vladi postala je legenda. Danas, u tom istom gradu, šeta policajac sa malim žutim psom kojeg su svi sada zvali „Heroj“. Ova priča nosi poruku da veličina čovjeka nije u tome šta posjeduje, već šta je spreman dati kada nema ništa
