DOMAĆIN
Hajro je bio prvi domaćin u selu. Oženio je Mejru dok su još bili mladi, i iz njihove sreće je nastala porodica sa petero djece: tri sina i dvije kćeri. Njihov život bio je ispunjen radom, trudom i poštenjem. Kao odgovorni roditelji, Hajro i Mejra su svojoj djeci pružali najbolje što su mogli. Ispraćali su ih na škole i fakultete, a svaki uspjeh i postignuće djece bio je njihov ponos.
Kako su djeca rastla i odlazila u svijet, kuća je postajala sve praznija. Hajro je nastavljao raditi s istim žarom, uprkos tome što su mu drugi savjetovali da smanji posao i uživa u onome što je preostalo od života. Njegov odgovor bio je uvijek isti: “Samo još malo, da Isak završi školu, da Amina pronađe muža, da Jasko nađe posao, Beska završi fakultet, i da Hasan napravi svadbu.” Svaki njegov trud bio je usmjeren na osiguranje boljeg života svojoj djeci. Svojim rukama je plaćao školovanje, gradio temelje njihovih domova, i bio prisutan na važnim trenucima njihovih života.
No, dok su djeca gradila svoje živote i zaboravljala svoje korijene, Hajro i Mejra su ostali sami, na vrhu planine, kao čuvari prošlih dana. Pokušavali su održati vezu sa svojom djecom slanjem sira i kajmaka, svaki put sa suzama u očima, nadajući se da će im djeca barem osjetiti njihovu prisutnost. Međutim, djeca nisu primjećivala tu tugu, niti osjećala sol na siru koji je bio prožet patnjom roditelja.
Kada je Mejra preminula jednog septembarskog jutra, Hajro je ostao sam. Tišina u kući postala je teža od svakog fizičkog rada. Noću je sjedio ispred kuće, gledajući u nebo, prepun sjećanja i tuge. Njegova bolest je pogoršavala situaciju, a djeca su počela da ga sele od kuće do kuće, svakom od njih smetajući. Snahe su se svađale s njegovim sinovima zbog njega, a kćerke nisu mogle pružiti bolju brigu. Hajro je osjećao kako mu duša puca svaki put kada su mu pakovali torbu, svaki put kada je bio prisiljen napustiti jedno od djece.
Jednog dana, dok je bio kod kćerke Amine, unuk Smajo mu je prišao. U suzama i kroz drhtanje, Smajo je rekao: “Nemoj djede da ideš, vrati mi se brzo!” Hajro je svojim suzama ispunio unukovu nadu, a riječi koje je izgovorio bile su dirljive: “Nećemo se više vidjeti, Smajo. Budi dobar roditeljima i ne zaboravi svog djeda.” Dok je gledao kako unuk odlazi, Hajro je osjećao težinu svog posljednjeg puta.
Nekoliko dana kasnije, odveden je u starački dom. Tamo je umro, sam i zaboravljen. Iako su ruke i kičma izdržale težinu života i brige za djecu, srce mu nije moglo izdržati. Njegove posljednje riječi bile su: “Neka su mi samo djeca dobro.” U svojoj smrti, Hajro je ostao vjeran svojoj ljubavi prema djeci, nadajući se da će njegova žrtva biti prepoznata i cijenjena.
