Poslije smrti roditelja, na samo dvadeset dvije godine, preuzeo je brigu o svojoj mlađoj sestri Isoldi. Sve je palo na njegova leđa računi, dugovi, organizacija doma i emocionalna podrška.
- Iako je bio mlad, znao je da je sada on jedina osoba na koju se njegova sestra može osloniti. Radio je dan i noć, uporno gradeći ne samo život za sebe, već i siguran svijet za nju. Dok su drugi izlazili, studirali ili se zabavljali, on je skupljao svaki dinar i u tišini gradio nešto što će jednog dana promijeniti sve.
Godinama se nije hvalio onim što postiže. Njegova firma je rasla, ali je on ostajao u sjeni – bez potrebe da bilo kome dokazuje ko je i šta može. Navikao je da ga posmatraju kao “nikoga”, ali ga to nije brinulo. Njegov cilj je bio jasan: pružiti Isoldi život u kojem neće morati da osjeti tugu, strah ili sram.
- Kada je došao dan sestrinog vjenčanja, sve je trebalo biti savršeno. Ona je blistala u bijeloj haljini, sretna i ponosna, a on – njen brat – tiho je sjedio, posmatrajući kako njegova žrtva konačno ima smisla. Međutim, tada se desilo nešto neočekivano. Pred okupljenih dvjesto ljudi, njen tast Roland odlučio je da ga javno ponizi. U obraćanju punom prezira, nazvao ga je bezvrijednim, neko ko nema šta da traži u društvu “pravih ljudi”.
Ljudi su šutjeli, gledali u pod, ali niko nije stao u odbranu čovjeka koji je sve što je imao dao za sestru. Dok je Roland uživao u svojoj moći, brat je i dalje ostao smiren. Tek kad mu je organizator dodao mikrofon, odlučio je da progovori. Ustao je, pogledao Rolanda ravno u oči i izgovorio rečenicu koja je promijenila tok večeri: „Znate li vi ko sam ja?“
- U sali je nastala tišina. Svi su čekali njegov odgovor, a Roland ga je podrugljivo upitao zašto se uopće obraća i ko misli da je. Njegov glas bio je hladan i smiren dok je izgovarao istinu koju niko nije očekivao:
- „Ja sam vlasnik firme koju tvoja korporacija već mjesecima pokušava da kupi.”Tada je sve stalo. Pogledi su se okrenuli prema Rolandu, a neverica je preplavila salu. Taj isti čovjek koji ga je maloprije ismijavao, sada je stajao bez riječi. Pred njim je bio ne samo brat Isolde, nego i čovjek koji je iz ničega izgradio imperiju, koji je zaposlio ljude i stvorio nešto vrijedno poštovanja – nešto što ni Roland sa svim svojim ugledom nije mogao zanemariti.
Objasnio mu je da je sve što je postigao učinio ne zato da bi nekome dokazao svoju vrijednost, već zato da zaštiti svoju sestru. Tiho, ali snažno, rekao je da se nikada više niko neće usuditi da Isoldu pogleda kao manje vrijednu osobu. Njegova snaga nije bila u riječima, već u djelima. Suze su krenule niz Isoldino lice. Prišla je bratu, zagrlila ga i zahvalila mu se pred svima, svjesna da joj je dao život kakav je malo ko mogao.
- Roland nije mogao da sakrije šok. Njegove riječi o siromahu i gubitniku vratile su se kao udarac, a cijela sala ustala je da aplauzom pokaže kome pripada istinsko poštovanje. Brat je vratio mikrofon, završio obraćanje i vratio se u tišinu iz koje je došao, ali ovaj put kao pobjednik.
Na kraju večeri, dok se slavilo i plesalo, Roland je stajao sam, tragajući za riječima koje više nisu imale smisla. S druge strane, on – mladić nekad bez novca, ali sa ogromnim srcem i nepokolebljivim karakterom – konačno je osjetio mir. Jer toga dana, nije samo odbranio sebe, već i onoga zbog koga je živio sve te godine.
