U današnjem članku govori se o jednoj naizgled običnoj priči iz Paraćina, koja se pretvorila u duboku životnu dramu i ostavila trag ne samo u životu glavnih aktera, već i u široj zajednici.
- Drago Petrović je punih dvanaest godina živio vjerujući da je otac dječaku kojeg je smatrao plodom ljubavi i zajedničkog života sa suprugom Marijom. Bio je posvećen otac, brižan suprug i čovjek koji je vjerovao da gradi stabilnu i sretnu porodicu. Međutim, iza zidova doma krila se izdaja koja bi mnoge mogla slomiti.
Od dana kada je mali Luka došao na svijet, Drago je svaki slobodan trenutak ulagao u njegovo odrastanje. Vodio ga je na treninge, pomagao mu u školi i pratio svaki korak njegovog djetinjstva. Bio je otac koji se ponosio svakim osmijehom i svakim uspjehom. Iako ga je povremeno mučila pomisao da dječak fizički ne liči na njega niti na porodicu Petrović, te sumnje uvijek je odbacivao. Smatrao je da ljubav i posvećenost imaju veću vrijednost od bilo kakve genetske potvrde. No, jedna rečenica izgovorena u afektu promijenila je sve.
Tokom jedne porodične proslave, Dragov brat Zoran izrekao je riječi koje su srušile temelje njegovog života: „Znaš ti dobro čije je to dijete koje odgajaš!“ Marija je pokušala umanjiti težinu izgovorenog, objašnjavajući da se radi o pijanoj gluposti. Ali u Dragovoj duši ostala je sjeme sumnje koje više nije mogao ignorisati. Svaki detalj iz prošlosti počeo je izgledati kao dio slagalice koji nikada nije imao hrabrosti složiti. Na kraju je odlučio potražiti istinu i podvrgnuo se DNK testu. Rezultati su mu slomili srce – Luka nije njegov sin, već dijete rođenog brata.
Izdaja je došla s obje strane – od žene kojoj je vjerovao i brata kojeg je smatrao osloncem. Marija je priznala da je tokom kratke pauze u vezi imala intiman odnos sa Zoranom, a trudnoću je pripisala Dragom jer ga nije željela izgubiti. Zoran, s druge strane, nije pokazao spremnost da preuzme odgovornost. Drago je ostao sam sa bolnom istinom, ali i s djetetom koje je volio više od svega.
- Stručnjaci naglašavaju da se u ovakvim situacijama otvara pitanje šta znači biti otac – biološka istina ili ono što se naziva emocionalno roditeljstvo. Drago je izabrao drugo. Iako je suprugu izbacio iz kuće, a brata precrtao iz života, Luku nije mogao napustiti. Nastavio je da ga vodi u školu, na treninge, da mu pruža pažnju i ljubav. Za njega je Luka i dalje bio sin, bez obzira na biološke činjenice. Njegove riječi: „Njega sam odgajao i niko mi ne može oduzeti tih 12 godina“ postale su simbol roditeljske ljubavi koja prevazilazi granice genetike.
- Saznanje je teško palo i dječaku. Kada mu je istina otkrivena, osjetio je zbunjenost i tugu. No ubrzo je izgovorio rečenicu koja je Dragom vratila smisao: „Nikoga osim tebe neću zvati tata.“ Tim riječima potvrdio je ono što je Drago cijelo vrijeme znao – prava očinska figura ne određuje se krvnom vezom, već ljubavlju, povjerenjem i svakodnevnim životom.
Psiholozi upozoravaju da djeca u ovakvim situacijama prolaze kroz krizu identiteta, ali naglašavaju da stabilnost i podrška mogu ublažiti posljedice. Ukoliko osoba koja ga je odgajala nastavi pružati sigurnost i ljubav, dijete se osjeća manje ugroženo. Drago je upravo to dokazao – da očinska figura nije u DNK, već u kontinuiranoj brizi i požrtvovanosti.
Njegov život se, naravno, promijenio. Bračni dom više nije postojao, porodične veze su bile prekinute, a povjerenje u najbliže teško da će ikada obnoviti. Ipak, u očima svog sina ostao je ono što je bio od prvog dana – čovjek na kojeg se može osloniti. Luka je u njemu pronašao sigurnost, a Drago je u očinskoj ulozi našao razlog da nastavi dalje. Njegova izjava: „Nisam ja izgubio dijete – izgubili su oni mene“ pokazuje da izdaja, ma koliko bila teška, ne može uništiti ljubav stvorenu godinama.
Ova priča otvara širu društvenu raspravu o tome šta zapravo znači biti roditelj. U vremenu kada su DNK testovi lako dostupni i kada istina izlazi na vidjelo brže nego ikada, javlja se pitanje – da li je krv zaista važnija od ljubavi? Dragov primjer jasno pokazuje da se pravo očinstvo ne mjeri genetikom, već požrtvovanjem, brigom i bezuslovnom podrškom.
Danas Drago živi povučenije i mirnije. Ne govori mnogo o prošlosti, jer zna da bi svako podsjećanje otvorilo stare rane. Ali u njegovom pogledu i dalje se vidi snaga čovjeka koji je prošao kroz izdaju, ali nije dopustio da mu uništi najvažniji odnos – odnos sa sinom. Njegova priča ostaje snažan primjer da ljubav može biti jača od najteže istine i da je srce često pouzdaniji vodič od bilo kakvog testa.
