Mala kuća u kojoj su živjeli otac Goran i njegov sin Stefan bila je tiha i skromna, ali je u toj tišini često tinjala neizgovorena briga. Goran je godinama radio teške poslove na građevini, pokušavajući da sinu obezbijedi makar najosnovnije.
- Otkako ih je supruga napustila, osjećao se kao da je sav teret svijeta pao samo na njegova ramena. Umor, stres i stalna borba za preživljavanje polako su ga pretvarali u čovjeka koji je sve rjeđe uspijevao zadržati mirnoću.
Jedne večeri, nakon posebno iscrpljujućeg dana, Goran je sjeo da se odmori, ali je ubrzo primijetio da mu nedostaje novčanica od pedeset eura. To je bio novac koji mu je bio hitno potreban da plati zaostalu stanarinu.
- Uplašen i iscrpljen, počeo je da prevrće stvari po kući, uvjeren da mu je morao ispasti negdje usput. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, a novca nije bilo, njegova misao se usmjerila na jedinu drugu osobu u kući – sina.Bio je uvjeren da Stefan zna gdje je novac.Bio je siguran da druga mogućnost ne postoji.Bio je previše umoran da razmisli smirenije.
U tom trenutku, strah i nervoza pretvorili su se u sumnju. Stefan, koji je upravo završavao školske obaveze, našao se pred očevim optužbama. Pokušavao je da objasni da nije uzeo ništa, ali Goran ga u tom stanju nije mogao čuti. Sve što je osjećao bila je panika zbog mogućih posljedica neplaćene stanarine. Iako je Stefan molio da ga sasluša, otac je povjerovao vlastitim pretpostavkama više nego djetetovim riječima.
- Nakon što su se strasti stišale, Goran je ostao sam u kuhinji, polako se suočavajući sa grižnjom savjesti. Znao je da je pretjerao, ali u tom trenutku nije imao hrabrosti da se suoči sa sinom. Stefan je u svojoj sobi pokušavao da se umiri, povrijeđen ne samo očevom reakcijom, nego i činjenicom da mu nije vjerovao.
Ujutro je, međutim, sve izgledalo drugačije. Goran se probudio sa težinom koja ga je pritiskala više nego umor od posla. Naučen da u životu griješi samo onaj ko radi, bio je spreman da se izvine sinu. Ipak, kada je izašao u hodnik, ugledao je nešto što će ga potpuno slomiti. Njegova radna jakna, koju je sinoć bacio na stolicu, bila je uredno okačena. A iz njenog presavijenog džepa virila je novčanica od pedeset eura – ista ona za koju je bio uvjeren da je nestala.
- U tom trenutku, istina ga je pogodila poput hladnog tuša. Dok je držao novac u ruci, osjetio je da mu se nešto steže u grudima. Znao je da je pogriješio prema djetetu na način koji se ne može lako ispraviti.
Kada je ušao u Stefanovu sobu, na krevetu ga je čekalo pismo. Malim, drhtavim rukopisom, sin mu je objašnjavao šta se desilo. Pisao je da je novac pronašao u jakni nakon što je otac već podigao glas. Dodao je da se bojao reći istinu jer je strahovao od nove svađe. U pismu je pisalo i da se izvinjava što je “teret”, te da odlazi kod bake dok se stvari ne smire.Pismo je bilo kratko, ali bolno iskreno.Stefan je mislio da je on problem.Goran je shvatio da je sin povrijeđen mnogo dublje nego što je mislio.
- Držeći to pismo, Goran je osjetio kako mu se čitav svijet ruši. On, koji je godinama pokušavao da bude stub porodice, sada je shvatio da je jednog trenutka slabosti ugrozio ono najdragocjenije – povjerenje svog djeteta. To ga je boljelo više nego bilo koja kazna koju je mogao zamisliti.
Ostao je stajati u praznoj sobi, svjestan da su siromaštvo, pritisak i umor ponekad najopasniji neprijatelji. Oni su sposobni zamagliti razum i natjerati čovjeka da povrijedi upravo onu osobu koju najviše voli. Istina, kad stigne prekasno, zna da zaboli najjače.
Priča je podsjetnik koliko su riječi i postupci važni.Pokazuje da se povjerenje može izgubiti u jednom trenutku.Podsjeća da su oni koje volimo najosjetljiviji na naše slabosti.Goran je ostao sa pismom u rukama, odlučan da pronađe način da ispravi svoju grešku iponovo zasluži sinovljevo povjerenje – ako mu Stefan to dopusti
