Duško Tošić, ime koje je postalo sinonim za posvećenost i uspjeh u svijetu fudbala, ne dolazi iz porodice sa velikim materijalnim bogatstvom. Naprotiv, njegov put do vrha je bio posut teškim uslovima, odricanjima i disciplinom koja mu je kasnije pomogla da postane jedan od najpoznatijih sportista sa prostora bivše Jugoslavije.
- Njegova priča je priča o neustrašivosti, snazi karaktera i upornosti koja je oblikovala njegov život i karijeru. Blic ističe da je upravo Duško Tošić jedan od rijetkih sportista koji je, uprkos teškom porijeklu, postao globalno prepoznatljiv i uspješan.
Odrastajući u Orlovatu, malom selu blizu Zrenjanina, Duško je bio svjestan da život neće biti lak. Porodica je bila suočena sa velikim financijskim problemima, a svaki dan donosio je nove izazove. Njegovo djetinjstvo nije bilo ispunjeno bezbrižnom igrom i sigurnošću, već je često bilo obeleženo brigama koje nisu bile primerene njegovim godinama.
- Međutim, kako je sam rekao, upravo su te teškoće oblikovale njegov karakter i motivisale ga da traži izlaz iz situacije u kojoj se našao. Njegov otac, Milorad, koji je prepoznao potencijal svog sina, donio je važnu, ali tešku odluku – poslao ga je u dom za srednjoškolce. Ova odluka, kako prenosi Dnevnik, nije bila znak odricanja, već pokušaj da Duško dobije šansu za bolji život. To je bila prilika za njega da se školuje, trenira i razvija, u okruženju koje mu je pružalo potrebnu stabilnost.
Tri godine provedene u “Domu za srednjoškolce Angeline Kojić Gine” bile su ključne za Duškovu kasniju karijeru. Tada je naučio disciplini, odgovornosti i upornosti, vrijednostima koje će postati temelj njegove sportske karijere. Iako je bio daleko od porodice, te godine su mu omogućile redovne obroke, stabilan raspored i mogućnost da se posveti fudbalu. Taj period, prema riječima njegovih trenera, nije bio samo fizički izazov, već je izgradnja Duškovih mentalnih snaga započela upravo tada. Iako se kasnije selio u veće gradove i igrao na najvećim stadionima, nikada nije zaboravio te godine i ljude koji su mu pomogli na početku. Politika naglašava kako je ta mentalna snaga bila ključna za Duškov uspjeh.
- Kao mladić, Duško nije imao luksuz slobodnog vremena. Svakodnevni trenuci su bili iscrpljujući, ali on se nikada nije predavao. Dok su drugi odmarači, Duško je ostajao na terenu, ponavljajući iste pokrete iznova i iznova. Fudbal mu nije bio samo sport, on je bio izlaz iz siromaštva i način da se dokaže svetu. Njegova posvećenost nije bila slučajna, već rezultat svesti da je fudbal jedini put koji mu je nudio bolju budućnost. Kako se vrijeme odmicalo, njegov trud je donio rezultate, a mnogi su počeli da prepoznaju njegov talenat. Duško je polako gradio svoju karijeru, a sa svakim novim angažmanom nosio je sa sobom skromnost koja ga nikada nije napustila, bez obzira na to koliko je daleko otišao. Večernje novosti pišu o tome da je, iako je igrao na najvećim stadionima, Duško uvijek bio duboko ukorenjen u svom selu i nikada nije zaboravio svoje korijene.
- Povratak u Orlovat za Duška Tošića ima poseban značaj. Iako je tokom svoje karijere mogao da priušti luksuz, on je odlučio da izgradi jednostavnu, ali toplu kuću za svoju porodicu. Taj dom nije bio samo fizičko utočište, već simbol Duškovih vrijednosti i svega što je prošao na svom putu. Nakon tragične smrti njegovog oca 2018. godine, taj dom je postao i utočište za njegovu majku Nikolette. Vezano za ovaj događaj, Novosti otkrivaju da je Duško bez razmišljanja prekinuo svoje obaveze u Kini kako bi se vratio u Srbiju i bio uz svoju majku u najtežim trenucima.
Njegova ljudskost i zahvalnost prema onima koji su mu pomogli na početku uvijek su bili očigledni. Najveći utisak na njega ostavila je Nadica Zeljković, žena koja mu je pružala podršku kada mu je bila najpotrebnija. U njegovim očima, to su bile male, ali presudne geste koje su ostale duboko urezane u njegovom sjećanju. Duško nije bio samo sportista, već je postao i čovjek koji je svojim uspjehom pokazao da se iz najtežih okolnosti može izgraditi sjajna karijera. Sport Klub piše da je njegova priča inspiracija mnogima koji su suočeni sa sličnim teškoćama, jer pokazuje da porijeklo ne mora da odredi krajnji ishod.
- Tokom svoje karijere, Duško je imao priliku da nosi dres reprezentacije, što mu je predstavljalo najveći ponos. Iako je zbog klupskih obaveza bio spriječen da nastupi na Olimpijadi 2008. godine, njegova odanost domovini nije bila samo kroz riječi, već kroz djela. Duško je uvijek bio tiha snaga u ekipi, a iako nije bio najglasniji, njegov patriotizam i ljubav prema zemlji bili su jasni svakom njegovom gestu i ponašanju na terenu. On je bio simbol svih onih koji su, poput njega, došli iz skromnih uslova, ali nisu odustajali od svojih snova.
Na kraju, priča Duška Tošića ostaje primjer da je istrajnost ključ uspjeha, a rad i zahvalnost često rađaju snagu tamo gdje su uslovi najteži. Sport portali često ističu kako Duško, i pored svega što je postigao, nije zaboravio svoje početke i ljude koji su mu pomogli da stigne do vrha. To je priča o borbi, snazi i ljubavi prema porodici, koja ostaje nepromjenjiva bez obzira na slavu i bogatstvo
