U junu 2016. godine, Beograd je bio pogođen tugom koja je zadrhtala duše svih onih koji su poznavali jednog od najvoljenijih glumaca na našim prostorima. Milorad Mandić, poznatiji kao Manda, napustio je ovaj svijet u trenutku kada su svi očekivali da će još dugo uživati u životu i radu.
- Nažalost, on je preminuo usred svoje predstave, u trenutku kada je sve izgledalo kao dio uobičajene rutine, a gubitak koji je uslijedio ostavio je neizbrisiv trag na njegove najbliže, ali i na sve njegove obožavatelje.
U trenutku kada je Manda pao sa pozornice, mnogi su pomislili da je to samo dio predstave, nekakvo isplanirano iznenađenje za publiku. Međutim, kad je ostao nepomičan, jedan od prisutnih, glumac Andrija, odmah je osjetio da nešto nije u redu. Pogledao je prema glumici Bobi Mićalović, koja je, poput njega, osjetila da situacija postaje ozbiljna. Kroz osjećaj panike i nesigurnosti, svi su ubrzo shvatili da životni trenutak koji se odigravao na pozornici nije bio ništa drugo nego tragedija.
Glumica koja je bila prisutna tog dana ispričala je kako je Mandićevo tijelo ležalo nepomično na pozornici, a oči su mu bile širom otvorene, što je bilo neobično i zabrinjavajuće. U tom trenutku, njezine misli bile su podijeljene između svog sina koji je sjedio u prvom redu i nesretnog pogleda na Mandinu ležajuću figuru. U tom trenutku bila je preplavljena osjećajem da nešto strašno dolazi, a poziv hitne pomoći samo je potvrdio najgore sumnje.
- Kada je ekipa hitne pomoći stigla, glumica je odmah kontaktirala Mandinu djecu. Nakon što su pokušali učiniti sve što su mogli, liječnici su nažalost morali obavijestiti obitelj da je Mandić preminuo. To je bio trenutak koji je promijenio sve. Za glumicu i njegovu obitelj, gubitak nije bio samo gubitak voljene osobe, nego i pomak u svijetu u kojem su do tada funkcionirali.
Usprkos tragediji, glumica nije željela skriviti svoje emocije pred svojim djetetom. Iako je osjećala ogromnu tjeskobu, bila je odlučna reći istinu svom devetogodišnjem sinu. “Gdje je tata?”, pitao je Andrija, a odgovor je bio iskren. “Tata više nije s nama.” To je bio trenutak tuge koji je preplavio njezino srce, ali ono što je uslijedilo bilo je puno hrabrosti. Njezino dijete, iako u nevjerojatnoj boli, nije postalo emocionalno paralizirano, već je proživljavalo tugu na svoj način. Taj trenutak nije samo pokazao snagu djeteta, nego i duboku emocionalnu povezanost koja je zauvijek ostala.
- Za glumicu Anu, Mandina smrt bila je trenutak kad je shvatila koliko su stvari u njenom životu bile neizvjesne. “Kako mogu nastaviti živjeti, kad on više nije tu?” pitala je sama sebe. Suočena sa tjeskobom, osjetila je da mora nastaviti dalje, i to je činila uz pomoć voljenih osoba. Anđelka Stević Žugić, njena dugogodišnja prijateljica, bila je tu kroz cijeli proces, potičući je da nastavi živjeti i pokazivala joj koliko je važno suočiti se sa svojom tugom, a ne bježati od nje.
- Osim što je tuga bila duboka, i Mandićeva posvećenost svom kazalištu bila je neviđena. Za njega, posao je bio više od života, a njegov rad na obnovi Kazališta “Boško Buha” bio je njegov poziv. Iako je znao da se iscrpljuje, nije odustajao. Živio je za to kazalište, radeći od jutra do noći. Posljednji trenuci života, koji su se odigrali upravo u tom kazalištu, svjedoče koliko je bio predan svom pozivu. “Bio je radoholičar”, ispričala je njegova udovica. Njegova djeca su to osjećala, znajući koliko mu je teško bilo usmjeriti svoju pažnju na njih, s obzirom na njegovu posvećenost poslu. Ipak, glumica je podsjetila da su svi zajedno u njegovoj žrtvi prepoznavali istinsku strast prema umjetnosti.
Iako je Mandićeva smrt bila bolan udarac, to je za sve koji su ga poznavali bila prilika da shvate duboku povezanost koju su dijelili. Bez obzira na to što su prošli kroz tragediju, nastavili su živjeti, hrabro prihvaćajući tugu i suočavajući se sa životom onako kako je dolazilo. Tako je i Anja, glumica koja je ostala sama s djetetom, nastavila svoj život, ispunjena tugom, ali i snažnim osjećajem da život ide dalje.
U svemu ovome, Mandićev rad i njegov način života ostavili su dubok trag, ne samo u njegovoj obitelji i kolegama, nego i u kazališnoj zajednici koja je izgubila jednog od svojih najboljih predstavnika. Tragedija je došla u trenutku kada se najmanje očekivala, ali ona je također pokazala koliko ljubavi, podrške i hrabrosti ima u ljudima koji ostaju iza nas. Ovaj trenutak, premda bolan, postao je lekcija za sve nas o važnosti obitelji, posvećenosti i života u svim njegovim neizvjesnim fazama.
