Ljetni dan bio je toliko vruć da se prašina dizala u gustim slojevima pri svakom koraku ili okretu točkova. Na seoskom putu tutnjala je kočija kojom je upravljao gazda Stevan, poznat u okolini po svom velikom bogatstvu, ali i po tome što gotovo nikome nije vjerovao.
- Uz njega je sjedio njegov mali sin, petogodišnji Marko, dok je u zadnjem dijelu kočije ležala kožna torba prepuna zlatnih dukata — sav trud, zarada i briga tog dana.Stevan je putovao napet, stalno očekujući nevolje.
Bio je čovjek čija je paranoja rasla iz godine u godinu. Strah od razbojnika učinio je da se svaki šum čini sumnjivim, svaka sjenka opasnom. Kada je kočija odskočila na skriveni kamen, torba je tiho skliznula u travu. Nitko to nije primijetio — ni Stevan ni njegov sin.
- Putem, nekoliko stotina metara iza njih, hodao je Luka, umoran i iscrpljen nadničar koji je taj dan uzalud tražio posao. Mučilo ga je siromaštvo, ali još više osjećaj da ga život stalno zaobilazi. Dok je gledao ispred sebe, primijetio je nešto tamno na putu. Pomislio je da je riječ o staroj krpi ili vreći. Kada ju je podigao, osjetio je težinu kakvu nije osjećao nikada prije.Otvorio je torbu i ugledao sjaj zlata. U tom trenutku srce mu je snažno zakucalo.Zlato je moglo promijeniti njegov životMoglo ga izvući iz bijedeMoglo mu pružiti sigurnost koju nikada nije imao
Ali Luka je bio čovjek od principa. Sjetio se riječi koje je često slušao još kao dijete: “Poštenje je jedino što čovjek ne smije izgubiti.” I iako je bio gladan, izranjavan od hoda i očajan, znao je šta treba da uradi.Zatvorio je torbu i potrčao za kočijom, iako je znao da je njegova snaga na izmaku. Zvao je gazdu, ali vjetar i prašina su gutali njegov glas. Sve što je vidio pred sobom bila je figura kočije koja se udaljavala.
- S druge strane, Stevan je vidio samo čovjeka koji trči prema njemu i maše. U vremenu punom nepovjerenja, to je bilo dovoljno da se uplaši. Uvjeren da ga neko želi zaustaviti ili opljačkati, počeo je tjerati konje da idu brže. Luka je shvatio da ga gazda neće čuti i da mora iskoristiti puteljke koje poznaje.Krenuo je kroz šumu, grebao se o granje, spoticao se, ali nije odustajao. Na jednoj uzbrdici konačno je uspio presjeći put i pojavio se pred kočijom, potpuno iscrpljen. Stevan je, uplašen čovjekovom pojavom, posegnuo za bičem.
U trenutku kada je Luka pokušao prići dovoljno blizu da pokaže torbu, bič ga je pogodio.Luka je pao na koljenaRuke su mu drhtale, ali torbu nije ispustioNjegova namjera bila je jasna, ali gazda je nije vidioSve dok mali Marko nije povišao glas i pokazao prstom u torbu. Tek tada je Stevan, zadihan od straha, ugledao ono što Luka drži — njegovo izgubljeno bogatstvo.
- U tom trenutku svijet mu se srušio pred očima. Sve predrasude, strah i nepovjerenje skupili su se u jedan osjećaj: sram. Spustio je bič, prišao Luki i shvatio da ispred njega stoji čovjek koji je mogao uzeti sve, a izabrao je da vrati.
Pokušao je odmah da se iskupi. Ponudio mu je dukate, ponudio mu je nagradu, posao, zahvalnost. Ali Luka nije tražio ništa od toga. Rekao je tiho da zlato nije njegovo i da ga zato ne može primiti.Umjesto nagrade, tražio je nešto jednostavno, ali veliko: da Stevan nauči svog sina da ne sudi ljudima po odjeći, prljavštini ili umoru, nego po djelima.
- Za Luku je poštenje bilo važnije od zlataZa Stevana je to bila lekcija koju je čekao cijeli životKada je Luka otišao niz put, nestajući polako među drvećem, Stevan je ostao nijem. Torba koju je držao u rukama bila je teža nego ikad. Shvatio je da bogatstvo nije mjerilo vrijednosti čovjeka. Prava vrijednost skriva se u karakteru, i upravo je to vidio u čovjeku kojeg je nepravedno udario.
Na putu kući, osjećao je kako mu se svijest mijenja. Počeo je razumijevati da čovjek može imati sve, a da ipak bude siromašan iznutra, dok oni koji imaju malo mogu biti istinski bogati duhom i moralom.To je bila priča koju će pamtiti cijelog života
