Majka Tereza je u očima svih ostala kao oličenje milosrža i dobrote. Ona je svoj cijeli život posvetila onima koji su odbacili sistem i društvo.
Ime Majke Tereze i danas je sinonim za humanost i nesebičnu brigu o siromašnima. Međutim, odmah nakon njene smrti 1997. godine počele su da se pojavljuju priče koje su bacile senku na njen lik i djelo. Posebno je pažnju privukla čuvena „Kuća za umiruće“ u Kalkuti. Dok su je jedni smatrali utočištem, drugi su tvrdili da je to mjesto gdje se bol samo produžavao bez stvarne nade za izlječenje.
Dr Robin Foks, urednik časopisa The Lancet, posjetio je dom 1994. i ostao zaprepašten. Opisao je nehigijenske uslove, nedostatak medicinske opreme i nemoć osoblja da ublaži patnju pacijenata. Ljudi oboljeli od raka u terminalnoj fazi dijelili su prostor sa onima koji su imali malariju ili tuberkulozu. Dijagnoze su se postavljale „od oka“, a terapije su se svodile na aspirin ili antibiotike kojima je davno istekao rok.
Volonteri koji su dolazili iz cijelog svijeta takođe su bili šokirani. Jedna od njih, Meri Laudon, sjećala se da su igle prane u hladnoj vodi i korišćene sve dok se potpuno ne otupe. Kada je upitala zašto nema sterilizacije, odgovor je bio: „Nema vremena.“ Donacija je bilo dovoljno, pa problem očigledno nije bio u novcu, već u filozofiji koju je Majka Tereza zastupala.
- Ona je vjerovala da je patnja dio božanskog plana.
- Svoje sestre i volontere podsticala je da se oslone na vjeru i posvećenost, a ne na medicinsko znanje.
- Zbog takvog pristupa, mnogi ljudi koji su mogli biti izliječeni nisu dobili pravu šansu.
Paradoksalno, dok su siromašni ležali bez adekvatne pomoći, Majka Tereza se, kada bi oboljela, liječila u najboljim bolnicama u Rimu ili Sjedinjenim Državama. Njene riječi koje je često ponavljala bolesnicima bile su: „Patiš, to znači da te Isus voli.“ Jedan pacijent u agoniji odgovorio joj je: „Onda reci svom Isusu da prestane da me voli.“ Ovaj citat snažno ilustruje kontrast između njene vjere u smisao patnje i ljudske potrebe za olakšanjem bola.
Tokom života suočila se sa mnogim zdravstvenim problemima. Prvi srčani udar doživjela je 1983. u Rimu, a drugi 1989, kada joj je ugrađena premosnica. Godine 1991. oboljela je od upale pluća, što je dodatno oslabilo njeno zdravlje. Kasnije je imala i lom ključne kosti, malariju i sve slabije srce. Uprkos najboljoj terapiji, umrla je u Kalkuti 1997. godine.
Do tada je red Misionarki ljubavi prerastao u ogromnu organizaciju sa hiljadama sestara i stotinama hiljada volontera u više od 90 zemalja. Indija joj je priredila državnu sahranu, a Vatikan ubrzo pokrenuo proces kanonizacije. Beatifikovana je 2003., a papa Franjo ju je proglasio sveticom 2016. godine.
Ipak, rasprave nisu prestale ni nakon njene smrti. Kritičari su postavljali pitanje: gdje su nestale sve donacije? Prema časopisu Štern, samo oko 7% sredstava išlo je na dobrotvorne svrhe. Ostatak je navodno završavao na računima u vatikanskoj banci. Red je postao moćna institucija, dok su ljudi kojima je navodno bio posvećen i dalje živjeli u bedi i bolu.
- Kritičari tvrde da je postojala diskrepancija između bogatstva reda i siromaštva štićenika.
- Donacije su bile ogromne, ali se malo ulagalo u poboljšanje uslova u domovima.
- To je otvorilo pitanje iskrenosti humanitarne misije.
Još veće iznenađenje uslijedilo je 2007. kada su objavljena njena privatna pisma. U njima se otkrilo da je posljednjih pedeset godina života provela u duhovnoj tami. Pisala je da ne osjeća Božje prisustvo, da vjeruje da ju je Isus napustio i da njena misija protiče u unutrašnjem mraku. Uprkos toj sumnji i praznini, nastavila je da širi poruke nade, skrivajući sopstvene unutrašnje borbe.
Nasleđe Majke Tereze danas se posmatra iz dva ugla. Za jedne je svetica, oličenje nesebične brige za siromašne. Za druge je lice licemjerja – žena koja je propovijedala siromaštvo, a njena organizacija raspolagala bogatstvom; koja je uzdizala patnju siromašnih, dok je sebi obezbjeđivala najbolju medicinsku njegu. Istina je vjerovatno negdje između: njena djela jesu pomogla milionima, ali su ostavila i prostor za sumnju.
- Za pristalice, ona je uzor milosrđa i vjere.
- Za kritičare, simbol je kontroverze i dvoličnosti.
- U svakom slučaju, ostavila je nasljeđe koje i dalje izaziva rasprave.
Jedno je sigurno – ime Majke Tereze zauvijek će ostati urezano u istoriji. Ona je postala simbol vjere, humanosti, ali i kontroverze. Njena priča pokazuje koliko je tanka linija između svetosti i licemjerja, te koliko ljudska djela, bez obzira na veličinu, mogu biti složena i proturječna. Upravo zbog toga njena figura i dalje inspiriše, ali i izaziva polemike širom svijeta.
