Nakon smrti legendarnog fudbalera Siniše Mihajlovića, njegova supruga Arijana dugo nije imala snage da izađe iz kuće. A sada,saznajte više u nastavku teksta…
Bol zbog gubitka čovjeka s kojim je dijelila život bio je toliko snažan da se povukla u tišinu, nalazeći utjehu samo u prisustvu djece i najbližih. Mnogi su je viđali samo kroz rijetke fotografije ili intervjue, ali njen glas i dalje je nosio tugu.
- Kako prenosi Kurir, tek mjesecima kasnije Arijana je uspjela da se uspravi i napravi hrabar korak naprijed. Uz podršku poslovnog partnera Alesandra odlučila je da uđe u svijet ugostiteljstva i u Rimu otvori restoran-bar. Lokal se nalazi u kvartu Parioli, mjestu koje za nju ima duboku emotivnu vrijednost jer je tamo provodila mladost i gradila uspomene osamdesetih i devedesetih godina. Taj prostor nije samo poslovni projekat – on je postao simbol njenog povratka u život, a enterijer, uređen po njenoj i idejama kćerki, odiše toplinom doma.
Restoran je, kažu posjetioci, pun energije i ljubavi, a ono što ga čini posebnim nije samo italijanska kuhinja već i osjećaj da je u svaki detalj utkano sjećanje na Sinišu. Za Arijanu, otvaranje lokala nije bila samo poslovna odluka, već način da pronađe smisao nakon tragedije. Restoran joj je vratio osmijeh, pružio joj novu misiju i pokazao da je moguće pronaći svjetlost čak i u najmračnijim trenucima.
- U svojim rijetkim javnim istupima govorila je o bolu gubitka. Prisjetila se dana kada je Siniša preminuo, 16. decembra 2022. godine, u njihovoj kući u Rimu. Oko njega su tada bili Arijana, njihova djeca, roditelji i najbliži prijatelj. Držala ga je za ruku i šapnula mu da može otići miran, obećavši da će se brinuti o djeci. Taj trenutak, kaže, bio je najstrašniji i najintenzivniji u njenom životu – trenutak u kojem je osjetila kako mu izmiče posljednji dah.
Nakon njegove smrti dugo je osjećala njegovo prisustvo u njihovom domu. Čula je šum njegovih papuča, ponekad vidjela kako se posteljina pomjera, kao da je još uvijek tu. Posebno ju je proganjao broj 19 – datum kada je Siniša sahranjen, ali i rođendan njihove prve kćerke i njene majke. Često bi upravo u 19:19 pogledala na sat. Sve to doživljava kao znak da je njen suprug, na neki način, i dalje povezan s njom i djecom.
Kako navodi Blic.rs, Arijana priznaje da joj posjete rimskom groblju Verano, gdje sada počiva Siniša, predstavljaju ogroman izazov. Tamo, kaže, ne osjeća njegovo prisustvo. Umjesto toga, osjeća ga u njihovom domu – u njegovim stvarima, fotografijama, pa čak i u kačketu koji stavi na glavu kada želi da mu se približi. To su mali rituali koji joj pomažu da preživi dane tuge i da osjeti da nije sama.
- Sam grob Mihajlovića premješten je u Aleju velikana na groblju Verano, pored Bazilike San Lorenco. Taj prostor je poput muzeja pod otvorenim nebom, u kojem počivaju brojni velikani italijanske kulture i istorije. Porodica je željela da Siniša bude sahranjen na mjestu koje priliči njegovom značaju, a i gradonačelnik Rima dao je saglasnost. Time mu je odato posebno priznanje – jer Siniša nije bio samo fudbalska zvijezda, već i čovjek čije je ime ostavilo neizbrisiv trag u Italiji i regionu.
Danas, Arijana Mihajlović pokazuje koliko je snažna. Iako joj je život donio ogromnu bol, uspjela je da pronađe način da nastavi dalje. Otvorila je restoran, vratila se među ljude i pokazala da se može živjeti i poslije gubitka – ali ne zaboravljajući onoga koga je voljela. Njena hrabrost inspiriše mnoge žene koje prolaze kroz slične tragedije, jer ona dokazuje da porodica i ljubav mogu biti najveći oslonac.
Kako piše Nova.rs, Arijana i dalje njeguje uspomenu na Sinišu kroz svakodnevne rituale. Njihova djeca su njen najveći motiv, a posao koji je pokrenula pomaže joj da kanališe energiju i da stvori nešto novo što nosi duh njihovog zajedničkog života. Upravo taj spoj prošlosti i budućnosti čini njenu priču toliko snažnom i emotivnom.
- Na kraju, njena sudbina pokazuje da bol nikada ne nestaje, ali da se može pretvoriti u snagu. Arijana Mihajlović pronašla je svoj način da nastavi dalje – kroz porodicu, kroz posao i kroz sjećanje koje nikada neće izblijediti. Ona ostaje primjer žene koja, iako ranjena, uspijeva da hoda dalje, noseći u sebi ljubav koja nadživljava i smrt
