U današnjem članku donosimo ispovijest jedne žene čija je sudbina pokazala koliko su ljudska snaga i požrtvovanost veliki, ali i koliko istina može boljeti. Ona je godinama brinula o svom mužu, nesebično se odricala i davala, a onda je saznala nešto što joj je slomilo dušu i promijenilo sve u njenom životu.
- Kažu da je žena sposobna da podnese i najveće udarce života – da istrpi bol, da preživi glad, da izdrži tugu i da oprosti nepravdu. Može da ostane budna cijelu noć, da ćuti kada je najteže i da daje, a da ništa ne traži zauzvrat. Najdublje rane, međutim, ne ostavljaju životne okolnosti ni težak rad, nego oni kojima je žena dala cijelo svoje biće. Upravo takva je bila Ljubica iz Jagodine – tiha, skromna i neumorna, žena koja nikada nije tražila ništa, ali je davala sve.
Imala je 58 godina i cijeli život posvetila je svojoj porodici, kući i zemlji. Nije se žalila ni kada su dani prolazili u radu, ni kada su godine donosile samo nove obaveze. Kada je njen muž Rade doživio moždani udar i postao nepokretan, nije ni trenutka pomislila da ga napusti. Prikovan za krevet, bez govora i snage, trebao je nekoga tko će mu biti sve – i žena, i bolničarka, i negovateljica, i prijatelj. Ljubica je tu ulogu prihvatila bez riječi. Presvlačila ga je, hranila, smirivala kada bi plakao. Sve to radila je iz ljubavi i iz poštovanja prema zavjetu koji je jednom davno dala – da ostane uz njega u dobru i u zlu.
- No, život joj je pripremio nešto mnogo teže od svakodnevnog rada i brige. Jednog dana, kada je kupovala lijekove, žena iz apoteke zastala je i rekla: „Vi ste dobra žena. Rade je imao sreće s vama. A i ja sam ga znala… nekada.“ Te riječi odzvanjale su u Ljubičinoj glavi. Bilo je previše tišine u tom pogledu, previše nedorečenosti. Iako je nastavila dalje, nešto u njoj počelo je da sumnja.
Nekoliko dana kasnije, vraćajući se iz prodavnice, slučajno je čula razgovor dvoje ljudi. Spominjali su Rada i njegovu dugogodišnju drugu ženu. Govorili su o vezama koje je imao u vrijeme kada je Ljubica radila po dvije smjene, kada se odricala svega da kupi lijekove i školuje djecu, dok je ona štedjela na hrani i živjela skromno da bi njemu bilo bolje.
Odlučila je da potraži istinu. Obratila se njegovom bivšem kolegi, čovjeku za koga je znala da ne zna da laže. I ono što je čula, iako očekivano, pogodilo ju je kao nož. Da, Rade je imao drugu. Nije to krio. Čak je planirao da ode, ali mu nikada nije bilo dovoljno hrabrosti. „Kako da ostavim ženu koja mi je sve dala, a nikada ništa nije tražila?“ rekao je tom kolegi.
Te riječi su Ljubici sve objasnile. Nije je boljela sama prevara, koliko spoznaja da je njen život bio u znaku iskrenosti, dok je zauzvrat dobijala laž. Gledala ga je sada, bespomoćnog i ovisnog o njenoj brizi, i znala da ima pravo da ode. Mnogi bi joj rekli da je slobodna, da je dovoljno učinila. Ali ona nije otišla. Jer ona nije on. Jer u njenom srcu nije bilo mjesta za inat i osvetu.
Ipak, nešto se zauvijek promijenilo. Ljubav koju je nosila godinama – nestala je. Ostalo je samo poštovanje, navika i osjećaj odgovornosti. I dalje ga je njegovala, hranila i pazila, ali više ne kao supruga koja voli, nego kao čovjek koji zna šta je dužnost. Nije mu rekla da zna istinu. Niti će ikada. Jer shvatila je da ga je život već kaznio. Nije kazna bila bolest, nego to što je izgubio ono najvrijednije – ženu koja je bila sve, a koja zauzvrat nikada nije tražila ništa.
Sada mu pomaže iz osjećaja dužnosti, a ne iz ljubavi. Jer ono što je bilo, umrlo je onog dana kada je istina isplivala na površinu. Ljubica zna da ne može vratiti prošlost. Naučila je da čak i najdublja vjernost i najveća žrtva ponekad završe iznevjereni. Ali isto tako zna da je snaga u tome da ostane čovjek, čak i kada oni koje voliš to nisu bili.
