Tog kišnog dana, dok sam se vraćala kući, nisam mogla ni zamisliti što će se desiti. Kiša je padala kao igle na moj kaput, a ulična svjetla su treperila kroz maglu. Samo sam htjela stići kući prije ponoći, kad sam je ugledala.
- Stajala je ispod jedne trepćuće lampe. Izgledala je kao duh – kosa zalijepljena za lice, oči prepune straha. Držala je bebu umotanu u vuneno ćebe, a uz noge joj je bio stari kofer.Na trenutak sam pomislila da ću jednostavno proći pored nje, ali onda smo se srele oči. Osjetila sam da nešto nije u redu. „Please,“ šaputala je, a njezin glas bio je gotovo nečujan zbog kiše.
Podigla je bebu i pružila mi je u ruke. „Šta to radiš?“ pitala sam, osjećajući veliku zbunjenost. „Ne mogu ga uzeti. I ovo“, dodala je, gurnuvši kofer prema meni. Ruke su joj drhtale. „Ne postavljaj pitanja. Samo… zadrži ga.“
- Pokušala sam je zaustaviti, ali već je nestala u tami, trčeći niz praznu ulicu. Ostala sam stajati, držeći tuđe dijete i torbu punu tajni. To je bilo prije šesnaest godina.I baš kada sam mislila da je to prošlost, netko je pozvonio na vrata. Pred njima je stajao čovjek u savršenom odijelu, držeći kofer i fasciklu. Njegove prve riječi bile su poput udara: „Vaš sin je naslednik imanja Hawthorne.“ Prešao je prema meni i pružio mi dokumente. Lucas je stajao iza mene, a njegov stisak ruke bio je toliko snažan da mi je srce zadrhtalo.
Pogledala sam papire – krštenicu, stare fotografije, potpise, pečate. A zatim i sliku žene koju sam posljednji put vidjela te noći. Moj dah je stao. To je bila ona. Lucas me pogledao, zbunjeno, i pitao: „Mama? Znaš li nešto o ovome?“„Ne“, jedva sam uspjela reći, osjećajući strah i krivicu. Toliko godina sam čuvala tajnu, a sad sam saznala da ništa ne znam o njegovom pravom poreklu.
- Čovjek je sjeo za stol i počeo objašnjavati. „Gospodin Hawthorne je preminuo prije tri mjeseca. Njegova poslednja želja bila je da Lucas preuzme mjesto u porodici. I, iskreno, vreme nam ističe.“Lucas je samo sjedio, s glavom među rukama. Njegov život je do jučer bio običan: škola, sport, prijatelji. A sada je neko rekao da je nasljednik milijardi. „Zašto sada?“ pitala sam, osjećajući bijes. „Zašto tek nakon šesnaest godina?“
„Njegova majka je nestala“, odgovorio je čovjek. „Tražili smo ga dugo. Kada smo pronašli vas, bilo je jasno da ste ga čuvali sve ove godine. Zbog toga ste navedeni kao staratelj u testamentu do njegove punoletnosti.“„Ako ga odvedem“, pitala sam, „šta će biti s njim?“„On će živjeti na imanju, nastaviti školovanje pod nadzorom privatnih tutora i biti pripremljen za upravljanje porodičnim fondom“, odgovorio je.
- Lucas me pogledao, tužnim očima. „Hoću li još živeti s tobom?“ Zatvorila sam oči, srce mi je bilo slomljeno. „Ne znam“, rekla sam, iako nisam bila sigurna u svoju odluku.U narednim danima, advokati su dolazili sa sve novim papirima. Novinari su počeli pokazivati interes, a ljudi koje nikada nisam poznavala iznenada su željeli biti dio našeg života. Lucas je bio zbunjen, ali i pomalo uplašen.
Jedne večeri, dok sam otvarala stari kofer, pronašla sam pisma. Među njima su bila neotvorena pisma, koja sam čitala do kasno u noć. Riječ je bila o opasnosti, prijetnjama, ljudima koji bi povrijedili dijete samo da bi došli do nasljedstva. Tada sam shvatila zašto mi ga je dala.
- Kada je došao dan odluke, Lucas je bio spreman. „Želim da idem“, rekao je. „Želim da saznam tko sam.“„Biću uz tebe“, rekla sam. „Neću te ostaviti.“Na imanju Hawthorne dočekao nas je advokat, a za njim rođaci – neki sa osmijehom, drugi s zlobnim pogledima. Od samog početka bilo je jasno: ovo nije bila samo priča o nasljedstvu. To je bila borba.
Počele su igre moći. Neki su pokušavali pridobiti Lucasa, dok su drugi pokušavali da ga uplaše. No Lucas je ostao ponosan, a ja sam bila tu, kao i onog dana na kiši.Jedne noći, dok smo stajali na balkonu i gledali imanje koje je sada bilo njegovo, Lucas je rekao: „Možda ne znam šta me čeka. Ali znam jedno – ti si moj pravi dom.“
Tada mi je suza skliznula niz obraz. Nismo znali hoćemo li pobijediti u borbi koja je pred nama, ali znali smo jedno – sada je imao moć i porodicu koja ga je birala svaki dan, bez obzira na krv. I negdje u tami, možda nas je promatrala žena iz kišne noći, sada u miru
