Kada se muž razboli, život žene se iz temelja mijenja. U jednom trenutku ona je supruga, partner i oslonac, a već u drugom postaje njegov glavni njegovatelj. Upravo kroz takvo iskustvo prošla je jedna žena koja je, iz želje da zaštiti i pomogne, nesvjesno počela da preuzima sve uloge osim one koju je zapravo željela zadržati ulogu voljene supruge.
- Bolest je postala centar njihovog zajedničkog života, a svaki njen potez i svaka izgovorena riječ činili su se kao pokušaj da ga očuva, iako je time ponekad gušila njegovu potrebu da ostane dostojanstven i autonoman.
Na početku nije ni primjećivala koliko se njihove uloge mijenjaju. Pitanja poput “Jesi li uzeo lijek?”, “Nemoj tako sjediti” ili “Pojedi sve što sam ti spremila” postala su dio svakodnevnice. Njen trud da mu olakša život bio je istovremeno i pokušaj da preuzme kontrolu. Tek kasnije je shvatila da je muž, uprkos bolesti, i dalje želio biti onaj isti čovjek koji donosi odluke, izražava svoje mišljenje i osjeća se kao partner, a ne kao dijete. Shvatanje da ga tretira više kao sina nego kao muža bilo je bolno, ali i oslobađajuće spoznanje.
Kako je bolest napredovala, sve više je brige padalo na njena leđa. U početku joj se oslanjao na rame dok ustaje, ali ubrzo je postao potpuno nepokretan. Ona ga je hranila, kupala, mijenjala pelene i danonoćno pazila da mu ništa ne nedostaje. To je bilo emotivno razorno – gubitak supruga u ulozi partnera, a dobitak osobe potpuno zavisne od nje, donosio je beskrajnu tugu. Najteži su bili trenuci kada je u njegovim očima vidjela stid dok je ovisio o njenoj pomoći.
- Ipak, i kroz suze i nemoć, njihova povezanost nije prestajala postojati. Jednom joj je rekao: “Najteže mi je što ne mogu da te zagrlim i pokažem ti koliko mi značiš.” Taj trenutak bio je bolan podsjetnik da i on pati, ne samo zbog bolesti, nego i zbog osjećaja da ženi oduzima život. Njegova briga za nju, uprkos sopstvenoj patnji, pokazala je koliko je ljubav bila obostrana i snažna.
Stručnjaci iz Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu više puta su naglašavali da u procesu dugotrajne njege često stradaju i partneri-njegovatelji. Oni ističu da se briga za bolesnog člana porodice mora kombinovati s brigom o sopstvenom mentalnom zdravlju. U suprotnom, iscrpljenost i emocionalni slom postaju neminovni. Ova priča upravo potvrđuje koliko je teško pronaći ravnotežu između bezuslovne ljubavi i očuvanja vlastitog identiteta.
Vremenom je shvatila da ne može biti samo njegovatelj, već i žena koja mora ostati vjerna sebi. Ali kako pronaći prostor za sebe kada je druga osoba potpuno zavisna? Prestala je izlaziti, viđati prijatelje i brinuti o svom izgledu. Njeno postojanje se stopilo s njegovim, a ona je osjećala da nestaje kao osoba. Tek kada je osjetila da gubi sebe, počela je tražiti načine da pronađe ravnotežu – da ga voli, ali i da sačuva ono što jeste.
Psiholozi s Filozofskog fakulteta u Banjaluci u svojim istraživanjima naglašavaju da partneri njegovatelji često nesvjesno upadaju u zamku potpune žrtve. Oni preporučuju male korake ka očuvanju sebe – razgovore s prijateljima, vrijeme za odmor i podsjećanje na vlastite potrebe. Jer samo osoba koja je dovoljno snažna i stabilna može dugoročno pomagati drugome. Ova priča jasno pokazuje kako bez tih ravnoteža lako dođe do potpunog gubitka vlastitog identiteta.
- Prekretnica je došla neočekivano. Jednog dana, suprug je tražio da ga obrije i da mu donese novine. Činilo se kao obično jutro, ali u njegovom osmijehu i smirenosti bilo je nešto drugačije. Dok je ona na trenutak otišla da kupi čokoladu koju je zatražio, ostavio joj je poruku na novinama. Napisao je: “Hvala ti za sve, nije trebalo da se žrtvuješ toliko. Sad s mirom popij kafu i zasladi se, a kad se opet sretnemo, ja ću tebe da njegujem i čuvam.” Taj trenutak bio je kraj njihovog zajedničkog puta, ali i početak nove spoznaje.
Prema iskustvima Udruženja oboljelih i njegovatelja u BiH, mnoge porodice prolaze slične situacije. Oni naglašavaju da ljubav i posvećenost mogu biti ljekovite, ali da bez podrške okoline i zajednice lako prerastu u iscrpljujuće žrtvovanje. Ova priča je primjer kako se čak i u najtežim okolnostima može pronaći smisao i lekcija za sve druge: voljeti znači dati, ali i pustiti drugome pravo na dostojanstvo.
- Na kraju, ono što ostaje jeste spoznaja da ljubav nije samo u žrtvovanju, već i u poštovanju. Žena je naučila da, iako su uloge bile izmijenjene, on nikada nije prestao biti njen suprug i partner. Njena briga i njegovo povjerenje stvorili su most između bola i zahvalnosti. Njegove posljednje riječi ostale su svjedočanstvo da ljubav ne nestaje ni kada tijelo posustane.
Ova priča nas uči da ljubav u najtežim vremenima ne znači izgubiti sebe, nego pronaći način da balansiramo između brige za druge i brige za vlastito biće. U tome leži prava snaga partnerstva – da i u bolesti ostanemo jedno drugome oslonac, ali i da zadržimo vlastito dostojanstvo.
