Bila je to rutina u kojoj je postojala sigurnost. Svake večeri, tačno u sedam, ona bi izašla iz kuće. Uvijek uredna, sa diskretnom šminkom, elegantno obučena, ostavljala bi za sobom trag parfema koji bi još dugo plutao prostorijom. Nikad nije kasnila. Kao da je bila vezana nekom nevidljivom niti za vrijeme, za to određeno pravilo — „vratiti se prije ponoći“.
Bio sam naviknut na tu tačnost. Uvijek sam znao tačno kad dolazi, kad odlazi. Bila je to vrsta tihe prisutnosti u mom životu, bez mnogo riječi, ali sa dovoljno pogleda da bih znao da nisam nevidljiv.
Ali te noći… nešto je bilo drugačije.
Ponoć je prošla.
Sat je otkucao dvanest puta, a vrata su ostala zaključana. Pogledavao sam na sat, ustajao svakih nekoliko minuta, prilazio prozoru. Mrak je bio gust, ulica pusta, hladan vjetar je prolazio kroz drveće i nosio nelagodu pravo u moje srce. Pozvao sam je — jednom, dva puta, pa još nekoliko puta. Bez odgovora. Telefon je bio tih. Kao da je nestala.
U tri sata ujutro, bespomoćan i nemiran, upalio sam televizor. I tada sam je vidio. U kadru, ispod žutog naslova koji je isijavao dramatičnost i šok.
„Uhapšena žena u društvu poznatog biznismena – sumnja na prevaru velikih razmjera.“
Slika je bila jasna. Ona, sjedi za stolom, uz čašu pića. Pored nje — muškarac čije je lice već bilo poznato iz medija. Uticajan, bogat, ali dugo pod prismotrom vlasti.
U tom trenutku, tlo mi se pomjerilo pod nogama. Nisam znao ni šta osjećam — tugu, sramotu, bijes ili strah. Znao sam samo da ništa više neće biti isto. Da se pukotina otvorila, i da više neću moći da je zatvorim.
Sutradan su vijesti bile pune detalja. Rečeno je da je ona bila njegova djevojka, da su viđeni zajedno već mjesecima. Navodno je bila uvučena u njegovu mrežu, dio velike finansijske afere koja je tresla grad. Privedeni su zajedno. Ona je šutjela, a on se smješkao.
Ipak, nakon nekoliko sati, puštena je. Policija nije imala ništa što bi je direktno povezivalo s njegovim djelima. Njeno ime ostalo je kao fusnota — sporedni lik u drami koja je tek počela.
Kada smo se napokon sreli, gledala me je kao da nosi sav teret svijeta na svojim plećima. Njen pogled više nije imao onu sigurnost s kojom je odlazila svake večeri. Glas joj je bio tiši, ruke nemirne.
Objasnila je sve. Rekla je da ga je upoznala prije nekoliko mjeseci, da joj je djelovao moćno, sigurno, kao neko ko zna šta želi. Bio je pažljiv, galantan, vodio je na mjesta na koja prije nije ni sanjala da će kročiti. Priznala je da se zaljubila — ne u njega, već u osjećaj da nekome pripada, da je važna.
Ali nikada nije znala čime se tačno bavio. Nikada je nije uključivao u poslove. Samo bi nestajao na telefonske pozive, govorio da je zauzet, pa se vraćao sa skupim poklonima. Ona je vjerovala da je to ljubav. I sada je bila slomljena što se ispostavilo da je bila samo igrač na njegovoj tabli.
Narednih mjeseci bila je sjena same sebe. Povukla se, rijetko izlazila. Počela je da pati od anksioznosti, imala je napade panike, budila se noću u znoju i strahu da će je neko ponovo optužiti. Čak i kad su svi zaboravili vijesti, ona nije mogla zaboraviti osećaj srama.
Nisam znao šta da radim. Bio sam bijesan što je bila uvučena u nešto tako mračno, ali nisam mogao da je mrzim. I dalje sam osjećao ono isto — brigu, empatiju i tiho razumijevanje.
Nekako, znao sam da je ta noć bila granica. Da smo svi mi ponekad samo par koraka daleko od nečega što nas može potpuno preokrenuti. A ona… samo je željela da voli. I da bude voljena.
