Munevera žena kada je umirala trazila je kao poslednju zelju da vidi popa,saznajte više u nstavku teksta…..
Eldar je godinama nosio sa sobom neizgovorenu rečenicu, onu posljednju koju mu je majka šapnula dok se gasila pred njegovim očima. “Kada mene više ne bude, idi kod popa Vasilija. On zna istinu o nama.” Te riječi nisu bile običan oproštaj. One su bile putokaz. Zagonetka. Odraz tajne koju je čitav život skrivala. U trenutku su bile zbunjujuće, ali su ostale da žive s njim, da mu šapuću kroz godine.
Vrijeme je prolazilo, ali misao nije jenjavala. Tek kad je i sam postao otac, kada mu se sin Jovan prvi put nasmijao iz kolijevke, Eldar je osjetio da mora otkriti ono što je neizgovoreno. U malom selu, zaklonjena krošnjama i tišinom, nalazila se crkva u kojoj je živio pop Vasilije. U toj kamenoj zgradi koja je odolijevala godinama i vremenu, Eldar je tražio odgovore.
Stari sveštenik ga je dočekao smireno, gotovo kao da ga je očekivao. “Ti si Muneverin sin,” rekao je s blagim osmijehom i pokazao mu da sjedne. Ubrzo je pred Eldara položena ikona, a riječi koje su slijedile ogolile su godine šutnje i skrivanja.
Munevera, rođena u muslimanskoj porodici, bila je odvažna žena, žena koja je voljela čovjeka s kojim nije smjela. Ilija, pravoslavac, bio je njen izbor, njen oslonac, njena tiha revolucija. Oni su bili jedno u svijetu koji nije imao razumijevanja. Da bi opstali, povukli su se iz svakodnevnog života, napustili ime, običaje, porodicu. I stvorili nešto svoje – ljubav bez granica, bez objašnjenja.
Pop Vasilije mu je rekao da je Ilija poginuo štiteći Muneveru, nikada se ne žaleći na težinu izbora koji je napravio. Nije želio da dijete odraste noseći teret prošlosti, ali ni bez korijena. Zato je zamolio Vasilija da, kada za to dođe vrijeme, kaže sinu istinu.
Eldar je tada po prvi put razumio šutnju svoje majke, težinu koju je nosila, blage oči koje su uvijek bile negdje daleko. Sve mu se uklopilo – sjećanja, neizgovorene riječi, geste koje su tada bile zagonetne. U toj tišini, dok je držao ikonu, osjetio je kako mu se u prsima nešto slama, ali ne u bolu – već u oslobađanju.
Jovan je rastao ne znajući da nosi u sebi dvije tradicije. I upravo ta njegova nesvjesna širina duha učinila je da u jednom trenutku poželi da se krsti. Ne zbog tradicije, već iz duboke potrebe da spoji ono što je u njemu bilo isprepleteno. Krštenje nije bilo samo duhovni čin – bilo je prihvatanje istine, slavlje prošlosti, oproštaj za sve što se moralo skrivati.
Na dan krštenja, Eldar nije izgovorio nijednu riječ, ali su njegove suze rekle sve. Bila je to katarza, trenutak u kojem se spojilo sve što se decenijama lomilo unutar njih. Pored svetog krsta, više nije stajao samo njegov sin – stajali su i Ilija i Munevera. I svi njihovi snovi, prećutani razgovori i ljubav koja je preživjela sve.
Jovan danas slavi i Bajram i Nikoljdan. Ne iz obaveze, već iz ljubavi. U tim praznicima on ne vidi razlike, već mostove. Za njega, to su dani kada se sjeća predaka i njihovih žrtava, i kada uči sina da su identiteti koje naslijedimo prilika – a ne ograničenje.
U hladovini starog oraha, često sjedi sa svojim djetetom i priča o jednoj ljubavi koja je bila veća od straha, i o dvoje ljudi koji su morali ćutati da bi njihovo dijete imalo priliku da govori. U njegovim pričama nema tuge – samo nježnosti, istine i hrabrosti.
Jer njegova porodica nikada nije bila samo jedno. Bila je – i ostala – spoj svjetova. I danas, kada se pogleda u ogledalo, Jovan ne vidi podjele. Vidi ono što su mu prenijeli: da je ljubav istina koja se ne mora skriva
