U današnjem članku donosimo priču koja je toliko neobična da zvuči kao dio romana, a ipak se dogodila stvarno.
- Radi se o Vasileu Gorgosu, čovjeku čiji je nestanak i povratak zbunio i porodicu i javnost, ali i ostavio prostor za pitanja na koja do danas nema odgovora. Njegov život postao je simbol misterije, a sjećanja i praznine koje ga prate pokrenule su rasprave od naučnih do duhovnih.
Priča počinje davne 1991. godine u malom rumunskom selu. Vasile, poznat kao vrijedan stočar, tog dana je otišao na put kako bi prodao stoku, kao i mnogo puta ranije. Za porodicu je to bio običan dan, ali ubrzo se pretvorio u noćnu moru. On se kući nije vratio, ni tog dana, ni sutradan. Nestanak je prijavljen policiji, pretraživali su okolinu, raspitivali se, ali trag se izgubio. Vrijeme je prolazilo, a nade je bilo sve manje. Porodica je na kraju morala prihvatiti bolnu činjenicu da je njihov muž i otac vjerovatno mrtav. Održali su parastose i pokušali nastaviti živjeti, iako je praznina ostala.
Tri decenije kasnije, u septembru 2021. godine, dogodilo se nešto nezamislivo. U zoru se pred svojom kućom pojavio Vasile, sada starac od 93 godine. Bio je mršav, ali živ, obučen u istu odjeću koju je nosio onog dana kada je nestao. U džepovima je imao ličnu kartu i vozačku dozvolu iz 1991. godine, kao da se vrijeme za njega zaustavilo. Pojavio se tiho, a svjedoci tvrde da ga je ostavio automobil bez registarskih oznaka koji je odmah nestao u noći.
Ljekari koji su ga pregledali rekli su da ima tipične neurološke smetnje za svoje godine, ali ništa neuobičajeno. Međutim, ono što je sve šokiralo bila je činjenica da se ne sjeća ničega iz proteklih 30 godina. Njegovo pamćenje bilo je prekinuto, kao da je film stao 1991. godine. Sjećao se svoje mladosti, sjećao se da mu je žena umrla, ali nije znao gdje je boravio, s kim je bio niti kako je došao nazad.
- Kada je sreo svoju djecu, prepoznao ih je sa nesigurnošću, kao da ih gleda kroz maglu. Sin je izjavio da njihov otac zna ko su oni, ali kao da ih posmatra kroz san. Na pitanja gdje je bio sve to vrijeme, odgovarao bi pričama o polju i stoci, kao da je ostao zaglavljen u vremenu kada je nestao.
Njegov slučaj izazvao je ogroman interes javnosti. Pojavile su se mnoge teorije. Neki misle da je bio otet i prisiljen na rad, drugi smatraju da je možda živio potpuno novi život s drugom porodicom, dok treći vjeruju da je riječ o neobičnom obliku demencije koja briše dio sjećanja. Na društvenim mrežama i forumima pojavila su se nagađanja da dokumenta koja je imao možda nisu originalna, već da su naknadno izrađena kako bi se prikrila istina. Policija i porodica ipak nisu mogli pronaći nikakve dokaze koji bi potvrdili ijednu verziju.
Danas Vasile Gorgos živi mirno u svom selu, okružen porodicom koja ga strpljivo ponovo uči da prepoznaje dom, rodbinu i običaje. Kažu da ponekad sjedi u dvorištu, gleda u daljinu i šapuće riječi koje niko ne razumije. U nekim trenucima, naročito u sumrak, znao je reći: „Tamo gdje sam bio, sve je bilo tiho. Samo nisam znao gdje sam.“ Njegova porodica više ga ne ispituje. Smatraju da je dovoljno to što se vratio, pa makar i bez sjećanja na tri decenije koje nedostaju.
Ova priča postala je simbol neobjašnjivog i podsjeća da postoje stvari koje prevazilaze ljudsko razumijevanje. Možda nikada nećemo saznati gdje je Gorgos bio, ali jedno je sigurno – vratio se onda kada je bio spreman. I možda upravo u tome leži poruka: ponekad je važno prihvatiti čudo, a ne uvijek tražiti objašnjenje.
Porodica vjeruje da se iza njegovog povratka krije dublji smisao. Možda je nestao kako bi se ponovo našao, a možda je jednostavno život ispleo nit koju niko ne može objasniti. U svakom slučaju, njegova priča ostaje kao upozorenje da dom i porodica imaju vrijednost koju shvatimo tek kada ih izgubimo. „Neki putevi vode daleko od doma samo da bi nas naučili koliko dom vrijedi“, riječi su koje najbolje zaokružuju njegov povratak.
