Bila sam u devetom mjesecu trudnoće, polako umorna i spora, dok sam kretala kroz naš mali stan, držeći se za stomak i leđa. Možda je bilo nešto mirno u tom trenutku, ali nisam mogla da ignoriram hladan pogled mog muža, Rafaela.
- Čovjek koji me nekada zvao čudom, sada me gledao kao da nisam ništa drugo nego teret. Taj trenutni pogled govorio je više od svih njegovih riječi.Njegovo ponašanje počelo je da se mijenja ubrzo nakon što je doktor spomenuo mogućnost da nosim djevojčicu. Umjesto da me podrži, Rafael je postao grub, nervozan, čak netrpeljiv prema svemu što sam radila.
Moj glas mu je smetao, mirisi hrane, pa čak i način na koji sam disala, činili su da postanem nezamisliva za njega. Počela sam osjećati da nisam više žena koju je volio, već samo teret koji je morao nositi.
- Jedne večeri, dok sam slagala sitnu odjeću za bebu, izgovorio je nešto što mi je slomilo srce. “Ići ćeš kod majke na selo da se tamo porodiš”, rekao je hladno. “To je jeftinije i praktičnije.” Nije se brinuo za moju sigurnost, niti za bebu; razgovarao je o meni kao o pošiljci, a ne kao o ženi u poodmakloj trudnoći. Kad sam ga pitala šta ako se nešto desi na putu, samo je slegnuo ramenima, govoreći da to nije njegov problem i da sam mu dosadila sa svojim brigama. Tada sam shvatila da sam ostala sama, iako sam još uvijek bila njegova žena.
Nekoliko dana kasnije, spakovala sam svoje stvari i otišla. Osjećala sam se kao da gubim sve što sam ikada mislila da imam, ali u tom trenutku sam shvatila da gubim samo njega. Iako sam fizički bila sama, u meni je postojala unutrašnja smirenost. Odlazak je značio da ne moram više nositi breme tih emocija. Mislila sam da je to kraj, ali tada sam shvatila da se istina o Rafaelu nije mogla dugo skrivati.
- Kada sam stigla kod majke na selo, osjetila sam čudnu smirenost. Majka nije postavljala pitanja, samo me je zagrlila i rekla da će sve biti u redu. To je bilo više od svega što sam mogla poželjeti. U tih nekoliko dana na selu, gdje nije bilo luksuza, ali su postojali ljubav, pažnja i briga, osjetila sam da nisam više u tom emocionalnom vrtlogu u kojem sam se nalazila prije. S Rafaelom, iako još uvijek u mislima, nisam više osjećala onu bol. On nije više imao moć da me povrijedi.
Dok je moj život polako prolazio u miru, u tišini sela, Rafael je bio okružen svojim planovima i lažnim obećanjima. Svi su znali da se hvali kako je obezbijedio najbolju privatnu kliniku za porođaj, jer je očekivao sina, ali istina je bila drugačija. Trošio je novac bez razmišljanja, dok sam ja prolazila kroz porođaj s majkom i babicom, daleko od njega. Bez obzira na sve, nisam se osjećala sama. Snaga koju sam dobila iznutra bila je dovoljna za mene.
- Iako sam bila na selu, svakim danom sam otkrivala više o njegovim planovima, a to što je radio nije imalo nikakvog smisla. Očekivao je da će postati otac sina, ali su se stvari počele raspadati. Testovi su potvrdili da dijete koje je očekivao nije bilo njegovo, a sve što je napravio, svi planovi u koje je ulagao novac, srušilo se u trenutku kada je istina izašla na svjetlo. Ljubavnica, koja je bila dio njegovih planova, pokušala je da opravda situaciju, ali nije bilo više prostora za izgovore. Njegov savršeni plan, koji je gradilo mnogo ljudi, stao je u jednoj rečenici.
Rafaelova reputacija počela je da se urušava. Ljudi koji su mu čestitali zbog budućeg oca okrenuli su se pitanjima. Oni koji su ga podržavali počeli su da se distanciraju. Mnogi su se zapitali što je doista bilo iza tog savršenog imidža.
- Dok sam dojila svoju kćerku, saznala sam za sve to. Ali nije bilo ljutnje, niti osjećaja osvete. Samo potvrda da sam donijela ispravnu odluku kad sam otišla. Istina je izašla na svjetlost, a ja sam nastavila živjeti svoj život, sada mnogo jača.
Iako je Rafael pokušao da me kontaktira nakon svega, nije više bilo potrebe za objašnjenjima. On je bio zbunjen, govorio brzo, ali nije postojalo ništa što bi mogao reći da promijeni stvari. Bio je to kratki razgovor, gdje sam mu samo javila da sam rodila zdravu kćerku i da je sve u redu. Tišina na drugoj strani bila je dovoljna da shvati da je sve gotovo.
Na kraju, dok gledam svoju djevojčicu, koja spava u svom krevetu, znam da me odbacivanje nije slomilo, nego oslobodilo. On je izgubio sve, tragajući za pogrešnim snovima, dok sam ja pronašla unutrašnju snagu koja mi je omogućila da odgajam dijete u ljubavi, bez očekivanja.
