Kada se Ivana Hološević, sociološkinja iz Bele Palanke, odlučila na preseljenje u Holandiju, mnogi su vjerovali da je riječ o prolaznom hiru.
- Napustiti siguran posao u opštinskoj upravi i skroman, ali poznat život u srcu Srbije, činilo se kao korak u neizvjesno. Međutim, Ivana je slijedila put ljubavi, ali i želju da upozna drugačiju kulturu, pa se njen novi dom ubrzo našao u holandskom gradu Osu, smještenom u pokrajini Severni Brabant. Danas, nakon više od godinu dana života u toj zemlji, Ivana otkriva da je taj korak bio mnogo više od geografskog preseljenja – bio je to prelazak u novo životno poglavlje, ispunjeno otkrivanjima, prilagođavanjima i dubokim promišljanjima o tome šta znači dostojanstveno živeti.
U razgovoru koji je podijelila s domaćim medijima, Ivana ističe kako je Holandija zemlja u kojoj se poštuje svaka životna faza. Odmalena se djeca uče da je čovjek dio šire zajednice, koja ima odgovornost da štiti prostor u kojem živi, ali i da brine o svojim najranjivijim članovima. Ono što posebno fascinira jeste briga o starijima – ona nije samo institucionalna, već je duboko ukorijenjena u kulturi i svakodnevici.
- U Holandiji, starost nije period stagnacije, već novi početak. Nakon odlaska u penziju, ljudi se aktivno uključuju u društvo, učestvuju u radionicama, rekreativnim aktivnostima, umjetničkim grupama ili horskim sekcijama. Bicikl je ovdje simbol jednakosti – voze ga i djeca i stariji, bez obzira na status ili godine. Biciklističke staze pokrivaju gotovo svaki dio zemlje, od najmanjih sela do gradskih centara, omogućavajući svima kretanje uz minimalne troškove i maksimalnu sigurnost.
- U društvu koje ozbiljno shvata koncept zajedničke dobrobiti, starije osobe često se odlučuju da zamijene velike porodične kuće manjim stanovima, posebno dizajniranim za ugodan život u poznim godinama. Ti objekti imaju sve što je potrebno za praktičan i prijatan život: domove ispunjene svjetlošću, zajedničke prostorije za druženje, pa i restorane u prizemlju. Duh zajedništva posebno se osjeti zahvaljujući volonterima – uglavnom mladima koji svoje slobodno vrijeme posvećuju pomoći starijima, jednostavno zato što je to prirodno i normalno u njihovoj sredini.
Holanđani su poznati i po kulturi štednje i dijeljenja. Ono što drugima više ne treba, ne baca se – naprotiv, na posebnim policama u zajedničkim prostorima zgrada ostavljaju se stvari koje i dalje mogu koristiti drugima. Ta jednostavna navika otkriva mnogo o njihovom mentalitetu: ni jedna stvar nije bezvrijedna dokle god može da se ponovo upotrijebi. Istovremeno, skromnost je ovdje prirodna vrlina. Nije sramota uzeti nešto s police, niti je znak siromaštva – naprotiv, to je dio održivog načina razmišljanja.
Holandija je, kako Ivana opisuje, zemlja u kojoj koncept „nula otpada“ nije ideal već svakodnevna stvarnost. Čak i u periodima najvećih turističkih sezona, nemoguće je vidjeti bačen papir na ulici, ali ni divlje deponije ili zapuštene površine u prirodi. Svaki kutak zemlje je obrađen, zemljište je pažljivo kultivisano, a ulice i trgovi prošarani su cvijećem koje ne služi samo estetici već i održavanju biodiverziteta. Zanimljivo je da Holanđani ne sade samo ukrasne biljke – u javnim baštama često rastu i povrće, koje sugrađani sade kolektivno i zatim slobodno koriste.
- Njihova povezanost s prirodom ide toliko daleko da, i kada uređuju vodotokove, uvijek ostave dio u potpuno prirodnom stanju kako bi se sačuvala vodena flora i fauna. Ekologija nije samo koncept – ona je u srži svakog urbanističkog projekta, školskog programa i ličnog ponašanja.
Ivana je posebno zadivljena infrastrukturom – u Holandiji, putevi su savršeni. Tokom više od godinu dana, nije naišla na nijednu rupu ni oštećenje asfalta. Čak i najmanja pukotina se brzo obnavlja. Posebna pažnja poklanja se i starim objektima – vetrenjače, jedan od najpoznatijih simbola zemlje, nisu samo turističke atrakcije već se i dalje koriste za mlevenje žita. Tradicija i savremeni život funkcionišu u skladnom, promišljenom odnosu.
- Život u Holandiji nije bez izazova, ali je pun prilika. Za one koji dolaze iz drugih zemalja, kao što je Ivana, vrata posla su otvorena, pod uslovom da postoji volja za integracijom. Minimalno znanje engleskog jezika može biti dovoljno za neke poslove, ali istinsko uvažavanje i bolji uslovi dolaze sa učenjem holandskog. U tome pomažu brojni kursevi, ali i besplatni programi u okviru biblioteka, gdje volonteri pomažu u savladavanju jezika uz neformalna druženja i razgovore.
Kada su u pitanju troškovi života, Holandija je, po riječima Ivane, izbalansirana zemlja. Namirnice i garderoba koštaju otprilike kao u Srbiji, dok je zakup stana najveća stavka u budžetu. Ali za taj novac, stanovnici dobijaju sigurnost, funkcionalnost i društvo koje brine o svakom pojedincu. Život u Holandiji je, kako Ivana kaže, “dostojanstven u svakoj dobi” – bilo da ste dijete, radno aktivan građanin ili penzioner.
Njena priča je poruka o hrabrosti, prilagođavanju i potrebi za zajednicom. Za Ivanu, Holandija nije ponuda luksuza, nego prilika za novi osjećaj pripadnosti i ravnoteže. U zemlji ravnih poldera i vječno prisutnog vjetra, naučila je da je život najbogatiji onda kada je ispunjen smislom, jednostavnošću i kolektivnom brigom.
