1992 godine, rat je zahvatio Bijeljinu. Grad koji je nekada bio domaćin zajedničkog života, sada je bio podijeljen strahovima i sumnjama. Komšija više nije vjerovao komšiji, a atmosfera neizvjesnosti dominirala je svakodnevicom. Moja porodica je također osjetila te promjene. Babo, koji je cijeli život živio u Bijeljini, odjednom je morao napustiti sve što je poznato i dragocjeno. S obitelji smo krenuli u neizvjesnost, bježeći od sve žešćeg oružanog sukoba.
IZBJEGLICE
Nakon dugog puta, stigli smo u Njemačku kao izbjeglice, gdje smo našli utočište. Rat je prolazio, ali mi smo se odlučili vratiti u svoj dom početkom 2000-ih. No, kad smo se vratili, pred našom kućom zatekli smo neočekivanu sliku. Dvorište je bilo uređeno, kuća svježe okrečena – ali pred nama je stajao nepoznat čovjek. Srdačno smo se predstavili, a on nam je objasnio da je izbjeglica iz Tuzle, koji je dobio preporuku da se smjesti u naš dom dok je bio prazan.
Umjesto očekivanog sukoba, dočekao nas je iznenađujuće razuman gest. Čovjek je odmah ponudio da se iseli kako bismo se mi mogli vratiti u naš dom. Naša strepnja i očekivanja dugotrajnih pravnih bitaka zamijenili su se osjećajem zahvalnosti prema njegovoj korektnosti i razumijevanju situacije.
KUĆA SAČUVANA
Kuća je bila ne samo sačuvana, već i bolje održavana nego što smo je ostavili. Tako je počelo naše prijateljstvo s tom porodicom koja je slučajno postala naša privremena zamjena. Iz nesigurnosti i straha ratnih godina, izniklo je prijateljstvo koje traje do danas.
Ova priča svjedoči o važnosti razumijevanja i ljudskosti, bez obzira na okolnosti i suprotstavljene strane. Čovjek je često više od svoje nacionalnosti ili političkih uvjerenja – on je sposoban za empatiju i solidarnost. Iz rata smo izašli sa novim prijateljstvom, koje je pokazalo da su ljudi ljudi, bez obzira na sve.
