U današnjem članku donosimo priču koja nas podsjeća da čak i u najmračnijim vremenima, poput ratnih devedesetih u Bosni i Hercegovini, postoje svjetionici ljudskosti koji nadjačavaju mržnju, strah i podjele.
- Iako su gradovi bili preplavljeni nasiljem, domovi uništeni, a porodice raseljene, ostale su priče koje svjedoče o čovječnosti, poštovanju i istinskom prijateljstvu. Jedna od takvih priča dolazi iz Bijeljine, grada koji je, kao i mnogi drugi, prošao kroz strahote sukoba, ali i doživio trenutke nevjerovatne ljudske solidarnosti.
U središtu ove priče nalazi se porodica Džafić, koja je na samom početku rata bila prisiljena napustiti svoj dom, imanje i sve ono što su godinama gradili. S proljeća 1992. godine, kad su se tenzije pretvorile u otvoreni sukob, a vijesti o nasilju dolazile sa svih strana, Džafići – otac, majka i desetogodišnji sin – suočili su se s bolnom odlukom. Nisu imali vremena za razmišljanje, samo za preživljavanje. Spakovali su ono malo što su mogli ponijeti i napustili svoj grad, ne znajući da li će se ikada više vratiti.
U tim trenucima neizvjesnosti i boli, dogodilo se nešto što nisu očekivali. Njihov dugogodišnji komšija Milorad, po nacionalnosti Srbin, prišao im je i rekao riječi koje su u to doba zvučale gotovo kao san: “Ne brinite za vašu kuću. Ja ću je čuvati. Kada sve ovo prođe, dođite – vrata će vam biti otvorena.” Te riječi nisu bile samo utjeha, bile su obećanje. Obećanje koje će promijeniti tok njihovih života.
Odlaskom u Njemačku, Džafići su pokušali početi ispočetka. U nepoznatom okruženju, među nepoznatim ljudima, polako su gradili novu svakodnevicu. Otac i majka su pronašli posao, a sin se uklopio u školski sistem. Ipak, Bosna nikada nije nestala iz njihovih misli. Svakodnevno su se pitali šta se dešava s njihovim domom. Da li je kuća još tamo? Da li je neko uselio? Da li je uništena?
- Deset godina su nosili ta pitanja u sebi, sve dok nisu smogli hrabrosti da se vrate. Godina je bila 2002. Napetost i uzbuđenje pratili su ih na svakom koraku dok su ulazili u Bijeljinu. Ulice su im djelovale strano, kao da nikada nisu tu živjeli. A onda, kad su stigli pred svoju kuću, ostali su bez riječi. Sve je bilo gotovo identično kao kad su otišli. Dvorište, ruže, vinova loza – sve je bilo na svom mjestu. Prozori, vrata, krov – netaknuti.
Na pragu ih je dočekao Milorad, držeći ključeve u ruci. “Rekao sam vam da ću je čuvati. Kuća je vaša – i uvijek je bila,” izgovorio je smireno. Taj trenutak je bio prekretnica. Dok su mnogi domovi u okolini bili srušeni, opljačkani ili zauzeti, njihova kuća je ostala očuvana. Milorad nije samo pazio na nju – on je godinama plaćao račune, popravljao kvarove, održavao dvorište. Nije to radio iz obaveze, već iz poštovanja i prijateljstva. “Bili ste moji komšije i prijatelji. Nisam mogao dopustiti da neko uzme ono što nije njegovo,” rekao im je skromno.
- Njegova djela duboko su se urezala u sjećanja porodice Džafić. Za njih, on nije bio samo komšija, već čuvar dostojanstva, simbol onoga što znači biti čovjek. Zahvalnost koju osjećaju prema njemu ne može se mjeriti riječima. I danas, iako žive u Njemačkoj, redovno posjećuju Bijeljinu i obavezno svrate kod Milorada. Njihov odnos prevazišao je granice običnog poznanstva – to je sada odnos temeljen na povjerenju, poštovanju i zajedničkoj prošlosti koju ni rat nije mogao uništiti.
Ova priča nas uči da ni u najmračnijim vremenima sve nije izgubljeno. Da se među ruševinama rata mogu pronaći tragovi plemenitosti. Da nacionalnost ne određuje karakter, već djela koja čovjek čini. Milorad je odabrao ljudskost u vremenu kada je to bilo najteže, i upravo zato njegova priča zaslužuje da se prepričava, pamti i dijeli.Ona nas podsjeća da prava vrijednost ne leži u imetku, jeziku ili vjeri, već u načinu kako se odnosimo jedni prema drugima – u dobru, ali još više u zlu.
