Sjedio sam u najskupljem restoranu u gradu, uživajući u obroku, kada me prekinula djevojčica koja je tiho stajala pored mog stola i zamolila me: „Sir… možete li mi dati ono što nećete jesti?“
- Njene oči bile su ogromne, gladne i uplašene, a glas joj je drhtao, kao da se moli posljednji put. Okolni gosti su se okrenuli prema njoj, neki su šaputali, drugi se smijali, kao da je ona uljez u njihov savršeni svijet. Konobar je već bio na putu prema njoj, spreman da je izbaci, kao da je smeće.
U tom trenutku, ona mi je šaptom rekla: „Izvini… danas nisam ništa jela.“ Te riječi su mi probile srce. I dok je konobar bio spreman da je izvede, zaustavio sam ga. Gosti su ostali bez riječi, svi su čekali da vidimo šta će se desiti.
- I onda, učinio sam nešto što niko nije očekivao. Pogledao sam djevojčicu, osjetio u njenim očima veliku glad, ali i sramotu. Nisam mogao da shvatim koliko joj je teško stajati pred svim tim ljudima koji su je gledali kao da nije ni tu. Bez obzira na sve, ona je stajala uspravno, čuvajući dostojanstvo koje joj je život neprestano oduzimao.
„Sjedi“, rekao sam tiho i povukao stolicu pored sebe. Zbunjeno je zastala, misleći da se šalim. „Sjedi, molim te“, ponovio sam. Polako je sjela, kao da je strahovala da ne dirne nešto nedostojno.Dok je sjela, ruke su joj bile hladne, a prsti su izgledali toliko krhki, kao da ih možeš slomiti jednim pogrešnim dodirom. Pogledao sam konobara i rekao: „Donesite joj šta god poželi. Sve. I duplo.“ Konobar je zbunjeno otišao.
- Svi su počeli šaptati. Ali ovaj put nije bilo podsmijeha. Bilo je to šaptanje ljudi koji su shvatili da su svjedoci nečega što će ih zauvijek promijeniti. Neki su gledali u stol, neki u nju, a neki su gledali u mene, pokušavajući da shvate zašto ovo radim.
Pogledao sam je i pitao: „Kako se zoveš?“ „Sara“, odgovorila je tiho, spustivši pogled. „Sara“, ponovio sam. „Koliko dugo nisi jela?“ Upitala me je, a ona je podigla ramena kao da je strahovala da ću je kritkovati. „Jučer sam pojela pola hljeba“, rekla je. Ta rečenica me pogodila jače nego išta do tada. Pola hljeba. U gradu u kojem ljudi bacaju hranu kao da ništa ne vrijedi, ona je jela pola hljeba.
- Kada je stigla hrana – tanjiri puni supe, piletine, povrća, Sara je samo pogledala prema meni, kao da nije smjela uzeti bez dozvole. „Jedi, molim te“, rekao sam. I počela je jesti. Brzo, ali sa poštovanjem, kao neko ko se boji da će mu netko uzeti tanjir.Dok je jela, nisam mogao skrenuti pogled. U tom trenutku, shvatio sam koliko je moj život bio prazan, iako sam imao sve što novac može kupiti. A ona, mala djevojčica u poderanoj jakni, bila je ispunjenija od mnogih ljudi koje sam poznavao.
- Dok je jela, suza joj je skliznula niz obraz. „Izvini“, rekla je tiho, „ne znam zašto plačem.“ Srce mi se steglo. „Plačeš jer si dijete koje je previše izdržalo“, odgovorio sam. Tada je prvi put podigla pogled prema meni, bez straha.U tom trenutku, jedna žena iz restorana prišla je našem stolu. Bila je elegantno obučena, ali joj oči bile crvene. „Mogu li… mogu li i ja nešto naručiti za nju?“ pitala je. Bio je to trenutak iznenađenja. A onda je uslijedilo nešto što me do kraja slomilo.
Ljudi su počeli ustajati, jedan po jedan. Neki su nudili da plate njen obrok, drugi su tražili da joj spakuju hranu za kući. Neki su pitali treba li joj jakna, obuća. Restoran koji je prije par minuta šaputao iz zlobe, sada je šaputao iz srama i empatije.Sara me pogledala sa izrazom kojeg nikada neću zaboraviti. „Zašto ste dobri prema meni?“ upitala je. Sagnuo sam se i rekao: „Zato što si me naučila šta znači biti čovjek.“ Njen umorni osmijeh bio je nevjerojatno iskren.
- Na kraju večeri, pozvao sam menadžera restorana i rekao da će svi njeni budući obroci biti plaćeni. Ne samo za jedan dan ili sedmicu, već zauvijek. Sara je čula to i počela plakati, ovaj put glasno, bez straha. Zagrlila me je oko struka, i ja sam prvi put osjetio da me neko grli iskreno, bez interesa.
Dok sam je ispraćao napolje, držala me je za ruku, kao da sam joj posljednja sigurnost na svijetu. U tom trenutku, shvatio sam da nisam milioner jer imam novac. Postao sam čovjek tek onda kada sam dio sebe dao nekome ko nije imao ništa.Te noći, restoran je bio u suzama. A ja sam prvi put otišao kući osjećajući da sam učinio nešto stvarno vrijedno
