Galina je provela decenije života u tišini, nesvjesna da je postala nevidljiva. Kao medicinska sestra, supruga i domaćica, bila je oslonac svim ljudima u njenom životu, ali je zaboravila na sebe.
- Nije bilo dana da nije obavljala svoj posao sa strašću, nikada se nije žalila na umor, niti se suprotstavljala potrebama drugih. Dala je sve za obitelj, žrtvujući svoje snove i želje. Ali sve to, kako je jednog dana shvatila, činilo ju je samo nevidljivom.
Nakon dvanaest sati napornog rada u bolnici, Galina je bila iscrpljena, ali nije imala pravo na pauzu. Sjedila je na autobuskoj stanici i samo željela trenutak tišine. U tom trenutku zazvonio je telefon. Nije bilo pitanja, samo zahtjev njenog muža Viktora, koji je obavijestio da su došli gosti, a večera nije bila spremna. Njegova riječ nije bila samo obavijest, već optužba. “Došla mi je rodbina. Čekaju večeru.” Bio je to trenutak koji je razotkrio sve: njen trud bio je nevažan, njeno vrijeme je bilo sporedno. Iako je Galina bila iscrpljena i emocionalno iscrpljena, Viktor nije primijetio ni najmanje.
- Njegove riječi, puna prećutnog prezira, ostale su u njenom umu. Došlo je do trenutka u kojem se nije radilo samo o jednoj večeri, već o cijelom životu. Galina je bila samo figura u njegovom životu, nevidljiva, uvijek na usluzi. Došla je kući i zatekla nepoznate goste, koje je njen muž već obavijestio o tome kako je ona “nemarna” jer se zadrži na poslu. Bez riječi, bez pogovora, otišla je u kuhinju i počela kuhati. Posluživala je, donosila, čistila. Samo je ispunjavala svoju ulogu domaćice, dok je unutar nje rastao osjećaj beznađa. Tišina koja je okruživala njeno postojanje bila je glasnija od svih riječi.
- Nakon što su gosti otišli, Galina je ostala sa planinom suđa, dok je Viktor smatrao da je to njen zadatak. U tom trenutku, nešto u njoj se slomilo. Tiho, bez drame, ona je napokon shvatila da nije samo fizički umorna, već i emocionalno iscrpljena. Umor od nepoštovanja bio je daleko gori od bilo kojeg fizičkog napora. Umor od života koji je provela zanemarujući sebe. Tog dana, Galina je odlučila da nešto mora promijeniti. Iako nije odmah postavila granice, nešto u njenom umu počelo je da se budi. U trenutku koji je mogao da promijeni njen život, odlučila je reći „ne“. Isključila je telefon i okrenula se prema sebi. To nije bila pobuna, već čin samoodbrane. Bio je to prvi korak ka slobodi, ka povratku sebi.
Nakon toga, Galina je krenula na jogu, ne nužno da bi tražila promjene, već da bi prvo čula sebe. U tom jednom času, prvi put nakon mnogo godina, shvatila je da je njeno postojanje vrijedno. Da je njeno tijelo, um i duša zaslužuju poštovanje. To je bio trenutak kada je odlučila da ne mora više biti nevidljiva. Nije bilo potrebno glasno vikati da bi se promijenilo nešto u njenom životu. Najveće promjene, ona je shvatila, dolaze tiho. I ostaju zauvijek. Galina je krenula na put samospoznaje, a njena priča je inspiracija mnogima koji su previše dugo zanemarivali sebe.
Za sve žene koje se osjećaju nevidljivima u svojim životima, Galina je primjer hrabrosti da se kaže “i ja sam važna”. Često, žrtvovanje sebe u ime drugih dolazi sa ozbiljnim emocionalnim troškovima. Ali Galina je dokazala da nije kasno da se postave granice i da se pronađe unutrašnja snaga. Život ne mora biti nevidljiv. Svaka žena zaslužuje da bude viđena, poštovana i voljena – ne samo od drugih, već i od sebe.
